>
Mišo Marić: Bio jednom jedan most Mišo Marić: Bio jednom jedan most
U utorak 9. novembra 1993. zadesio me smrtni slucaj u porodici. Do kasno u noc zvonio je telefon. Sa izrazima saucesca javljali su se... Mišo Marić: Bio jednom jedan most

U utorak 9. novembra 1993. zadesio me smrtni slucaj u porodici. Do kasno u noc zvonio je telefon. Sa izrazima saucesca javljali su se prijatelji i znanci iz daleka. Sutradan su, po novinama, osvanule osmrtnice sa fotografijom. Na toj fotografiji, uprkos bremenu godina, djelovase mladoliko i dobrodrzece. Jos mu nije bilo vrijeme umirati. Kad odlaze oni koje volimo, uvijek je prerano, a kad umru naprasno, neprirodno, bol zajeca dublje, zesce i trajnije.

Nad zelenim, kao zdrijebe nestasnim, a kao zivot vjecnim vodama, u dubokoj starosti, mucki i sramotno izmasakriran je najuvazeniji i najvremesniji Mostarac. Na mjestu gdje se rodio i prozivio 427 dostojanstvenih i vitkih godina, ljubujuci sa rijekom, i drugujuci sa ljudima. Prvo ga lani, s ljetom, ranili neplivaci s lijeve obale, a dokusurili, isto tako, neplivaci, s desne strane. Sviraci gusli i pjevaci gangi, svijet mracan, zao i nesviknut niti mostovima, niti rijekama, niti gradovima, od kojih je uvijek zazirao, a kad se steknu uslovi pljackao i potom rusio i palio, ne bi li zatro trag.

Nikad se Pariz po Ajfelovom tornju zaljubljenom u nebo, niti Rim po kupolama Crkve Svetog Petra na koje nebo prilegne da se odmori, niti London po Big Benu koji otkucava koliko nam je vremena ostalo i upozorava na prolaznost, niti se ijedan grad poistovjecivao i prepoznavao po nekoj ljudskoj gradjevini kao Mostar po mostu kojeg su odnekud zvali Stari. A ponasao se mladalackije i djelovao svjezije od svih ostalih mostova Mostara. Po srodstvu im bijase brat, a po godinama im je mogao biti cukun – cukun djed. Svu su mladju bracu smakli prije njega, na kucnom pragu, pred ocima onih, koji su ga najvise voljeli. Ispratio ih je sa tugom, velika je pravda, a mala utjeha sto pocivaju zajedno u vodama Neretve. Tako ce zauvijek ostati u zagrljaju jedine koju su kroz zivot voljeli. Mostovi su najvjerniji ljubavnici pod beskrajnom kapom nebeskom.

Mostovi se, inace, grade kako covjek ne bi morao naokolo. Da preprijeci, da mu je blize tamo gdje mu se hoce. S mostovima, obale se rukuju i orodjuju. Mostovi su okamenjene duse pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna gradjevina, sto je covjek s pamecu i dusom smisli nema toliko duse kao most. I nijedna, covjeku i zavicaju nije tako privrzena kao most. Mostovi od svih gradevina nose najvise ljudskog u sebi. Most je najblizi covjekov rodjak. A opet, ne bi mosta slicnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i pocesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesecevom luku sto se ogleda u vodama Neretve, dok je noc tiha, a mjesecina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili zeljeznim korijenima, pricvrscuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:

Ovaj je Most sagradjen kao luk duge.
Ima li mu slicna u svijetu, Boze moj?

Tako je upisano na prvom kamenu polozenom u temelje 1557. god. Donio je taj most, u glavi i u srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po dusi. Nosio ga je jos iz rodne Persije. Prevalio je sa njim besputna kopna i bezdana mora, nazuljio noge na planinama, okvasio po rijekama. A tek je tu, izmedju stjenovitih obronaka brda Hum i planine Velez, nad plahovitom i tajnovitom vodom kakvu nikada prije nije vidio, odlucio da san sazda. Zato most nije samo klesana krecnjaka, tenelije, raspjevan nad Neretvom. Vise pjesma nego most.

Vece prije nego sto ce se most osloboditi skela i svecano uruciti gradjanima, te 1566. god. graditelj Hajrudin krisom, i nepovratno odlazi iz grada. Most nikada nece vidjeti. Da li se preplasio susreta sa sopstvenom ljepotom, ili iz straha da se njegov previsoko i previtko okamenjen san ne surva u rijeku, ili je pak bio ljubomoran na djelo koje ce ga nadzivjeti, ne zna se. Svi oni koji su most kasnije vidjali ostajali su zacudjeni i zadivljeni pred njegovom carolijom. Pjesnici ga pjevali, pripovjedaci pripovijedali, slikari slikali, a obican narod, ko obican narod, hodao preko njega. Prvi pisani zapis o mostu ostavio je hodoljubac i putopisac, Evlija Celebija. Veli:

Eto, neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob Boziji, Evlija, vidio i presao sesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebacen sa jedne na drugu stijenu koje se dizu u nebo.

Divit ce mu se i putnici namjernici kroz vijekove. U proslom, putopisci, Bozur i Somet, a vijek prije njih, na putu za Istok, zastace pred mostom Francuz Pule i zapisati:

Njegova je konstrukcija smjelija i sira od mosta Rialto u Veneciji, iako most u Veneciji smatraju pravim cudom.

Piscu ovih redova, iz antologije mostovlja, ta dva leze na dusi, a nobelovac Ivo Andric zamocice pero u kao mastilo tamne vode nocne Neretve i literarno mu se pokloniti.

Oko Mosta okuplja se narod i narasta grad. Most je mladji od svog grada. Pod imenom Mostar, grad se prvi put pominje 1. juna 1474. godine na sjednici Vijeca umoljenih Dubrovacke Republike, gdje se raspravlja kako darovati mostarskog subasu, Skendera. Ne zna se kako su Dubrovcani darivali subasu, ali se zna da je grad dobio ime po cuvarima prvog mosta, drvenog, mostarima. Ne zna se tacno ime koje je Hajrudinov most nosio u mladosti, ali se tacno zna da se star nije rodio.

Kroz istoriju, most je bio velika matura mostarskih mladica na kojem se polagao ispit zrelosti. Djecaci, kojima se uvijek zuri da odrastu, otiskivali bi se sa luka mosta prema vodi. Nakon tri-cetiri sekunde strmoglava, opasna leta, isplivali bi na obale, kao odrasli. A skakale su sa mosta, bjezeci od zivota i nesretnih ljubavi, Mostarke mlade, naivne i prelijepe. U zimu su, s juga, od Dubrovnika i Makarske, stizali galebovi. Kruzili bi okolo i ispod mosta, a sirotinjska djeca dijelila su im hljeb. Nemirni galebovi nad vodom, kao da se obale grudvaju. Odlazili bi kada pocne behar. Ako su galebovi pod tim mostom sjevernim, pronalazili jug, onda je Stari most u Mostaru bio najjuzniji most Evrope. Bioloskim busolama galebova vjerujem vise nego nego svim kartopiscima, koji su Mostar po mapama, ucrtavali sjevernije od Dubrovnika i Makarske.

Eto, toga mosta vise nema. Ubijen nad vodom, prezivio u ljudima. I sta sada ciniti? Niti mi se pisalo, niti ove redove treba iscitavati “IN MEMORIAM”. Mada su Mostarci znali reci: “Ne daj Boze, da se ovom mostu sta dogodi. Izgradili bi jos ljepsi i stariji”. Tako lijep i tako star most, nikada vise ne mozemo napraviti. Ali mozemo i moramo, kad se ludilo stisa, ludjacima navuci odgovarajuce kosulje skrojene od nacionalistickih zastava, a stvarnim vlasnicima Mostara, gradjanima, vratiti zlatne kljuceve, Mostu podici spomenik. Spomenik koji ce svojom dobrotom, vitkoscu i dostojanstvom biti potpuno nalik onom kome se podize. Ozidati ga od bijela tesana kamena zvanog tenelija, kao sonet nad vodom. Starom mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i vjecnog sjecanja, a ljudima i neljudima kao opomenu, valja podici mlad most. Da ga probudjena svijest covjecanstva cuva dok odraste, ojaca, ali i kroz citav zivot kasniji. Pa i kad ostari. Narocito kad ostari. Tako ce vjerujem i biti najpravednije.

adresirano:
SVIM MRTVIM I PREZIVJELIM MOSTARCIMA UZIDANIM U NJEGOVE TEMELJE, SVIM PRIJATELJIMA MOSTARA I PRIJATELJIMA MOSTOVA KOJI ME ZNAJU CUTI.

U POSMRTNU PRAZNINU NAD NERETVOM,
GDJE JE BIO JEDAN

MOST.

most.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

No announcement available or all announcement expired.