Miriše juli

I opet, kao stari podsjetnik, kolona tabuta zaplovit će gradovima Bosne, one što je odagnala suze, a nikada zaboravila zločin. Stotine pokošenih radosti i nadanja, krikova i stenjanja u noćima bez jutra i bijela dana, otpuhanih latica života, pokidanih sjećanja djetinjstva. Stotine i stotine dana, možda i godina ponavljanja.

I svaki put u julu.

Jutro je prilično toplo, odskočilo Sunce prži tanane travke na mjestu poslagane mladosti, a ja se kao i svaki put spremam na ispraćaj. Nervozna sam zbog ove grobne tišine od samog svanuća. Jutros sam obukla bijelo, jer bijele su ptice, a bijeli su i nišani. Na lijevu stranu, tačno pokraj srca, stavljam bijeli vezeni cvijet sa zelenom sredinom. Uzdah mi odaje da je sve, osim sudbine, danas bijelo. Prišla sam bliže začaranom krugu vezenih peškira. Željela sam pridržati dio užeta, pa sam se pomalo i gurkajući provlačila u masi ukočenih lica. Prihvatila sam nesigurnim stiskom konopac sa porukom i kao da me pržio pomijerala sam ga do vrhova prstiju. Tek toliko da ga dotičem. Godina rođenja ’73, odmah iza ’92, jedna crtica između i onaj bijeli vezeni cvijet. Zamišljeno sam promatrala rotirajući spisak imena na displeju i sabirala stari broj sa novim. Ne umijem to sabrati u ovim trenucima i ne znam da mi je sabiranje ikad teže išlo.

I dalje me tišina guši, jer mi je između nje i mase koja je prisutna, prevelika nelogičnost zavladala umom. Gdje su razgovori? Poneki krik, obično ženski, majčinski, razbije surovu monotoniju, pretvarajući je u još tegobniju poruku.

Neko iz mase, drhtavim glasom, prilično tihim, a dovoljno jakim, oglasio se porukom da stižu!

Više ni sama ne pokušavam zaustaviti suze. Ne osjećam svoje tijelo i prste u koje se sada skoro urezao nosač podsjetnika smrti. Držim ga objema rukama, tako kruto kao da se oslanjam na njega. Približavali su se pretrpani konvoji sa mirisom ljiljana i zaustavili se ispred zgrade vrhovnog vodstva u glavnom gradu. Sve češći krici i sve glasniji plač rasturio je tišinu, ali razgovora i dalje nije bilo. Mirisne hrpe cvijeća prosule su se po skeletima sićušnih zelenih tabuta sa zlatnim vezom.

Beskrajno sam željela da požure. Nisam se lahko nosila sa realnošću tog trenutka i jedina misao koju sam uspjela probuditi bila je želja da prođe. Savladao me umor bez da sam se pomjerila i okupala me kiša bez ijednog  plavog oblaka. Prihvatila sam vezeni cvijet i stisnula ga uz srce. Uklesao se duboko kao pečat na počast koju sam danas odala. Samo sam pogled pomijerala onako kako su se tabuti odmicali sa lica mjesta. Težak mi i zrak koji udišem.

Broj se ponovo pomjerio!  

Ostalo je jučer da živi kao podsjetnik najvećeg pogubljenja jednog naroda u modernoj historiji. Došlo je danas da miriše na nemogući zaborav! Doći će sutra da kleše stranice historije, istinom u kojoj nema više nikakve sumnje.

Autor: Edina Karić

Akos.bA