Među Bošnjacima u Turskoj: Dernek u gradu, kahva u selu

Niko pouzdano ne zna koliko danas u Turskoj živi Bošnjaka. Procjenjuje se  oko četiri miliona. Jedan diplomata, Bošnjak, na službi u Ankari, dobar poznavalac tih prilika, smatra da ih je i do šest miliona.

Najviše ih je u Inegolu, opštini nadomak Burse, oko 70 hiljada.

Prvi i najveći val iseljavanja Bošnjaka iz BiH u Tursku, bio je nakon dolaska Austro-Ugarske, 1878. godine. Prvi muhadžiri su krenuli iz Bosanske Krajine, potom iz Hercegovine i središnje Bosne. Na putu za Tursku dosta familija se zadržalo u Sandžaku, Makedoniji i Albaniji.

Iz Sandžaka su nešto kasnije uslijedila iseljavanja, pošto je tu Turska uprava ostala nešto duže. Iz Sandžaka se iseljavanje nastavilo sve do današnjih dana.

Najviše ih se iselilo da bi sačuvalo živu glavu. Neki su smatrali da im nije džaiz ostati izvan muslimanske jurisdikcije. Bilo je i onih koji su krenuli u Tursku u namjeri da sačuvaju blago i poziciju. U muzeju u Inegolu, među eksponatima su i dragocjenosti familija iz Mostara, slike uspješnih građana među kojima je veliki broj Bošnjaka. Nerijetki su bili i začetnici određenih zanata u ovom gradu, kao što je h. Ešref Ćilek – bakrdžija, čiji su današnji nasljednici najpoznatiji proizvođači namještaja u Turskoj. Bilo je i visokih dužnosnika, parlamentaraca, načelnika općine i sl.

Neki su dolaskom u Tursku pokidali sve rodbinske veze. Dio braće bi ostajao u jednom a dio u drugom kraju. Kod najstarijih bi ostajao novac, pa je i to remetilo odnose.

Nisu svugdje dobro primani. Bilo je slučajeva da su se morali i puškama braniti. Nisu dali svoj ponos, pa se i danas prenosi kako je jedan Bošnjak “lapio” žandara kada mu je rekao da laže.

Otvaranjem škola u selima 1957. godine, počinje zaboravljanje bosanskog jezika kod mladih jer su morali učiti na turskom jeziku. I tu su bila različita iskustva. Ako bi dijete progovorilo bosanski, za kaznu bi moralo stajati u ćošku na jednoj nozi, dok su u nekim drugim mjestima učitelji kritikovali roditelje što im djeca zaboravljaju maternji jezik.

“Šaljemo djecu u druge zemlje da uče  strane jezike, a vi zaboravljate svoj.”

Dio izbjeglica iz BiH, spašavajući glavu od agresije našao je gostoprimstvo u Turskoj. Neki od njih odlučili su ostati tu zauvjek. “Sead and Senad” je natpis nad firmom na periferiji Burse. Sead je prije rata bio inženjer u Šipadu. Kaže:

 „Sa 33 godine života sve sam imao. Ostao sam bez ičega. Ne želim da mi se to ponovo desi u životu i zato sam odlučio ostati ovdje.”

Danas Bošnjaci žive na 80 % teritorije Republike Turske. U ovom trenutku je situacija sasvim drugačija. Agresijom na BiH i kod njih se počela buditi svijest o vlastitom identitetu. Ko su i odakle su? Formiraju se udruženja – Derneci. Ima ih  23 na području Turske. Krovna je Federacija kulture BiH u Turskoj. Prvi predsjednik Tursko-bosanske federacije kulture je bio  Fehmi Arazli, drugi Ahmet Kemal Baysak, počasni konzul BiH u Izmiru i sada je Džemal Šanel.

 U dernecima se sastaju, pomažu, organizuju kulturne sadržaje, obnavljaju bosanski jezik.

Za razliku od gradova, u selima su “kahve” jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako ih zovu kahve u njima se uglavnom pije čaj, pa bi prikladniji naziv bio čajdžinice. U njima sjede samo muškarci.

Različito od mjesta do mjesta, da li žive u gradovima ili na selima, Bošnjaci su se i različito snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašniji. Pojedini izuzetno bogati i na visokoj društvenoj ljestvici. U selima se nailazi od zemljanih kuća do onih najluksuznijih, na kojim su satelitske antene i solarne ploče. Svima je san Istanbul, kao i većini Turaka.

U Istanbulu, kažu, još i dan danas, ima najviše nafake.

U tekstu koji slijedi (a koji će naš list objaviti u nekoliko nastava)  su neki od utisaka u susretima i razgovorima  s Bošnjacima u Turskoj koje su  selima  u Trakiji, u okolini gradova Kirklareliya i Čanakale, zatim Ankare, Burse i Inegola posjetili mr. Mirsad Kalajdžić, šef Ureda Rijaseta za bošnjačku dijasporu i Amir Hodžić, direktor MINE.

POLATLI je mjesto nadomak Ankare. U samom centru, u blizini gradske pijace je  „Kahva” koju drži Bošnjak i gdje se najčešće mogu sresti Bošnjaci. Naročito pazarnim danom, kada i iz nekoliko okolnih sela, u kojim uglavnom žive Bošnjaci, i oni silaze na pazar u čaršiju.

Nasred kafane je ogromna furuna. Dobro zagrijava. Nekolicina njih ispija čaj, igra domine i karta se. Poneko lista novine. Vanjskim izgledom podsjećaju na Bošnjake. Nisu baš zainteresirani za razgovor, a i jedva poneko od njih da zna po koju bosansku riječ. Stiče se utisak da ne znaju odakle su njihovi preci doselili, i da ih to toliko i ne zanima.

Čaj poslužuje mlađi čovjek, tamnije puti. Njegovi su porijeklom iz Bugarske. Nismo ni dopola ispili čaj, a on već nudi slijedeći. Jedan od njih pita da li smo iz Jugoslavije.

 „Ne, Jugoslavije više nema. Iz BiH smo.” Razgovor je na turskom.

Sedad Gungor je vlasnik kafane. Sami je njegov rođak, amidžić. Iz sela su Avšar koje broji 40 kuća. Kažu da u okolini Polatlija Bošnjaci žive i u selima Ćimenđeiz  i  Ordek  Golu. Ova dva sela imaju po dvadesetak kuća.  Sedad Gungor kaže da se njihovo selo u početku zvalo Selmije. Pretpostavlja da su se njegovi preci doselili iz Sarajeva i da su se prezivali Terzići. Iz pomenutih sela mnogi su odselili u Izmir.

U kafanu ulazi čovjek srednjih godina. Naziva selam. Zekaji Terzić Aktan. On unosi vedrinu u razgovor. Priča bosanski. Penzioner je. Vrlo rado je pristao, čak i sam predložio da nas odvede u okolna  sela.

U selu Ćimendžeizu je, kažu, “hajat zorli” (težak život). Selo je udaljeno 11 kilometara od Polatlija. Kraj trošne stare kuće gradi se nova. Grade je majstori, braća Hamza i Omer Adanus – Alustić iz Soltaka kraj Ankare, sada Fevzije.

Vlasnik je Bekir Ćevlik Gulafer. Kaže da je njegov dedo s 18 godina doselio 1908. godine. Njegova supruga je Turkinja i ne zna bosanski, ali i ona ima bosansku predusretljivost i odmah poslužuje ono što se zateklo, pravo domaće mlijeko, ajran.

 Malo je stanovnika ovdje. Ljudi nisu mogli da “trpu” pa su se morali iseliti. Da nismo bili složni teško bi opstali.”

Ovdje su ljudi govorljivi.

Zekaji govori o predanju među ovim ljudima kojim se smatra da je ime Bošnjak nastalo od riječi bosonog, jer je kažu, prvi koji je otišao na hadž izuo se pred Kjabom, rekavši da ne treba iz poštovanja obuven hodati, nego bosonog.

Zekaj nas je potom odvezao do sela Ordekgolu, udaljenog 30 km od Polatlija. Selo je na jednoj predivnoj visoravni, do kojeg vodi asfaltni put, planski je građeno, imaju glavne džade i sporedni sokaci.

Tu je sultan Abdul Hamid počeo graditi naselje pa odatle ovako urbano uređenje čime se ne mogu pohvaliti druga sela. Na sredini je i jedna zemljana kuća s također zemljanom ogradom koja odolijeva već nekoliko stotina godina. U njoj sama živi starica Fatima. Na sred sela je škola, ne radi jer nema djece. Lijep izgled upotpunjuje džamija. Svaka kuća ima svoju avliju. Selo je dobilo ime po malom jezeru, usred kojeg su plivale patke (Ordekgolu-Pačije jezero). Jezerce je isušeno i sada je to fina zelena površina. Selo ima 30 „hana” povećih kuća u kojim žive porodice. Ostale su napuštene.

Na jednoj od glavnih džada zatićemo žene Husniju Dinler, Fatimu Ćetin i Aišu Demirel. Pitamo ih da li znaju odakle su njihovi preci ovdje doselili. Misle da su iz okoline Prijedora. Bilo je to prije  120 godina.

„Kako ovdje živite?”

“Otprije se sijalo kumpira, kukuruza, misirače… sada samo šenicu.”

Osim pšenice pojedine familije se bave i uzgojem goveda.

 “Mi znamo dosta starih bosanskih jela. I danas kuhamo pite u gužvu i steranice, kljukušu, mutušu, maslanicu, puru… Pjevamo i stare bosanske pjesme. „Zaplakala stara majka”, „Čajna Goro ti si puna hlada”…

Hasija je ove pjesme upamtila od svoje majke Nazire Juksel. Hasija ima  osmero djece. Ni jedno ne zna govoriti bosanski.

“Razumju, ali ne znaju govorit.”

Da li je neko od stanovnika posjetio Bosnu?

„Ne, nije niko, nikada,” odgovaraju.

Džadom nailazi seoski muhtar Nurija. Muhtar je u selu  predstavnik vlasti i o svemu se pita. Vodi evidenciju odseljenih i novopridošlih, daje potvrde za socijalnu pomoć. Bira se glasanjem između više kandidata. Muhtar Nurija kaže da su njegovi porijeklom iz Mostara i  da su se prezivali  Bakalići. I on nas pita:

 “Oklen ste?”

 Poziva nas u svoju kuću, mada mu je hanuma danas u Ankari. Morali smo uzeti za puta domaći hljeb koji mu je hanuma pripremila. Pripremila mu da ima dok je ona odsutna a on ga eto poklanja musafirima. Poziva nas da ostanemo koliko želimo. I da ponovo dođemo.

Vraćamo se iz Ordekgola s našim domaćinom Zekajijem. On je odrastao u ovom selu. Sa neskrivenim žalom priča o svom djetinjstvu u njemu.

„ Svega smo imali. Svo voće i povrće koje postoji ovdje je uspijevalo.”

 Sjeća se i mladalačkih dana i sijela kada se komao kukuruz. Kada bi momak ponudio kukuruz djevojci, ukoliko bi ga ona prihvatila i prelomila, to je bio znak da joj se momak dopada. Sjeća se i “pendžeranja”. Danas je mnogo drugačije, jer se dosta svijeta odavde iselilo.

Ponovo smo u Polatliju u slastičarni Ajhana i njegove supruge Gulden. Posluženi smo tatarskim specijalitetom Ćii burekom, pitom od mesa i sira, spravljenom na poseban način, slično našim palačincima.

Zekaji moli da posjetimo i njegovu majku Kadriju, koja zbog starosti više boravi u njegovom stanu u Polatliju nego u selu iz kojeg smo se upravo vratili. U stanu zatičemo dvije starice, Kadriju majku Zekaja (85 godina) i  Safiju majku slastičara Ajhana (70 godina) dvije jetrve.

Safija se žali na djecu koja ne govore bosanski.

“Ja kažem dijetu daj vode, ono mi na turskom pita što zboriš. Ne znaju, nismo ih naučili. Dođoše jabanđije u kuću, djeca počeše ženiti Turkuše i Ćurte i sve preokrenuše. Djeca počeše zboriti s njima i mi ništa ne razumimo. Moja svekrva ni riječi nije znala turskog. Kada bi neko prozborio ona bi rekla: „ Šta zborite Bog vas ne ubio, ja ni jenu riječ ne razumim.”

Safija ima  jednu ablu (stariju sestru), živi u Izmiru.

 “Ona svake godine ide onamoka u Bosnu. Ide hodat. Ona š njimaka, pokupu se pa odu u Bosnu i opet dojdu.”

„Dođite i vi.”

 “Šta će od nas dvije. Samo po sobi hodamo. Kažem da po jedan kamen nas svežu pa da nas u Sakaru turu, (bace u rijeku)”, šali se Safija.

Safija misli da su njeni, dede i nane doselile iz cazinske krajine.

 “Oni nama svi zboru kada mi bili djeca malehni. Zboru nam šta su prideverili. Upamtila sam da su sakanijama došli, volovskim kolima. Kažu đah su nako išli, đah se popnu. Dosta ih je putujući od gladi  pomrlo. Dok su brodom putovali, kad neko umri, bace ga u deniz ribama.”

Od starih je upamtila i dosta pjesama. “Kad puhaše sabahzorski vitrovi rascvaše se po hasbašći đulovi, digoše se sa pendžera zarovi, gledala ga đul hanuma s pendžera, “… “Raste drvo bademovo tanko visoko, pod njim leži mlado momče i š njim divojka, jatak im je crna zemlja, trava zelena, jorgan im je vedro nebo s zvizdama, jastuk im je bile ruke jeno drugome, cura daje struku s vrata da se probudi, momak daje sto dukata da se ne budi.” „Džafer beže ludo dijete šta mi dovede, ludo mlado mlađe od sebe, tvoja žena moja snaha neće da sluša…” „Ne daj me majko daleko osta mi cviće nejako, često ga zalivaj majko, izutra vodom ledenom, uveče gorkim suzama…”

“Kad pivamo sve znam, ama kad zborimo onda ne znamo.”

“Saćemo mi ovdeka naše bosanske kahve praviti.”

“Nisu nam stjeli reći oklen su došli.”, kaže Kadrija, majka Zekajova. Samo se sjeća da su  bili Crnovići s očeve i  Porići s majčine strane.

Dosta toga u sebi nose Bošnjaci ovdje u selima oko Ankare. Njihova srca još uvijek para sjeta za tlom odakle su njihovi stari doselili.

Kada je Nedžmi Odžak (Begovac) u selu Fevzije prvi put došao s jednim Bošnjakom iz Bosne, rekao je ocu Talibu starom 80 gidina:

“Ustaj došao ti jedan Bošnjak iz Bosne” i on je stvarno ustao i od tada, kazuje Nedžmi njegov babo je i danas na nogama.To mu je vratilo snagu. Nedžmijin amidža je još stariji. Ima 92 godine.

Nedžmijini preci su ovdje doselili prije 130 godina.On danas ima 54 godine. Iznajmio je nastavnika koji ga podučava bosanski. Želi da se izvorno na svom bivšem maternjem jeziku upozna o svom bosanskom porijeklu. I već je tri puta putovao u Bosnu. 

DEMIRKOY ima oko četiri hiljade stanovnika. Jedna trećina su Bošnjaci.

U Demirkoyu nas je dočekao Hajrulah Yalčinsoy Hajrović. Od 2005. godine penzinisani imam mjesne džamije. U Istanbulu je završio Ilahijat  i stekao zvanje imama. Jedno vrijeme je radio i kao prevodilac  i nastavnik u  turskim školama u Švicarskoj. Trenutno je predsjednik mjesnog ogranka AK partije. Ima dva sina i kćerku, oženjeni su, kćerka udata. Ima četiri unuka. Jedan sin je električar, drugi policajac.

Hajrulah Hajrović ima 65 godina i kaže da je njegova generacija ovdje posljednja koja govori bosanski. Njegov dedo i nana su doselili iz Sandžaka  1925., a babo mu je rođen ovdje, 1929. godine. Rodbina s majčine strane je s Kosovske Mitrovice. Dedo i nana su prvo došli u Tekirdag, a potom preko Vize  ovdje u Demirkoy. U Sandžaku, u selu odakle su,  ostala je samo jedna kćerka od njegovog dede.Ona je plakala što nije mogla krenuti s ostalom rodbinom, jer je bila udata.Rano je umrla, u 35 godini. Iza nje je ostalo jedno muško dijete. Taj njen sin je živio  82 godine. Prije sedam godina je preselio na ahiret.

“Ja sam ga zijaretio u Novom Pazaru. Njegove dvije kćerke žive u Njemačkoj. Inače, iz Sandžaka ih se ovdje  najviše  doselilo iz okoline Novog Pazara i Tutina. Ovo mjesto ih je podsjećalo na njihovo selo u Sandžaku , pa su se zato i nastanili ovdje.”

Ovdje su nagibi  okolnih planina  koji gledaju na Crno more, prekriveni  gustim šumskim prekrivačem. Doline su prekrivene hrastovim šumama, kojih ima nekoliko vrsta.

U početku su živjeli od poljoprivrede, a poslije od šume. Volovskim kolima su odvozili drva do Crnog mora, pravili ćumur i ćamcima i brodovima prevozili do Istanbula gdje su ga prodavali.

Prema riječima Hajrulaha u ovom gradu živi oko  četiri hiljade stanovnika od čega su trećina Bošnjaci. Nemaju udruženje, dernek, kao u  drugim gradovima. U selu Hamdibey su Bošnjaci, uglavnom iz Sandžaka. Posljednji iz Sandžaka su doselili 1965. godine. Sela su u početku nosila bosanske nazive: Velika – sada Balabankoyu, Maglovita – sada Gokyaka i  Trula – sada Hamdibeykoyu.

Krenimo im u posjetu.

Hajrulah, njegova supruga Hatidža i Fatma, predsjednica ženskog mjesnog ogranka AK parije putuju s nama. Hajrulah  se interesuje za bosanske izbjeglice koje je tokom rata sretao i pomagao u Turskoj. Na izlazu iz Demirkoya, predlaže da napravimo predah u obližnjem ugostiteljskom objektu kojeg drži njegov rođak Uzaj Okan.

„ Morate probati naš specijalitet, ribu spremanu na poseban način.”

Uzaj Okan čuva postekiju iz rodnog kraja staru 120 godina 

 Na krivini jedan mališan rukom daje znak ustranu. Poziva goste u restoran koji je skriven u zelenilu, i da nije njega teško da bi se i primijetio. Unutrašnjost ukrašena stvarima iz kraja njihovih predaka više zaokuplja pažnju negoli miris ukusnih jela. Tu je sedlo, kosa, vile, sinija i niz drugih stvari navješanih po zidovima. Najviše nas je zainteresirala srneća postekija koju je donijela njegova nana, Rukija, 1925. godine, a koju je ona naslijedila od svoje majke Zade. S ovim stvarima oni su stalno u mislima negdje tamo daleko u sandžačkim selima, koja bi željeli jednog dana vidjeti.

Na putu za Trulu, na blagom usponu je najbolji posjed čiji je vlasnik Ešref Sevdik Kurtović. Iz Sandžaka, iz sjeničkog sela Skubine se u Tursku  s rodbinom doselio 1970. godine. On sa svojom porodicom, suprugom, dva sina i kćerkom živi u Istanbulu gdje ima zlatarsku radnju. Njih sedmoro braće, radeći zajedno u Istanbulu su fino uspjeli.

„Odmah drugi dan smo počeli raditi u čaršiji. Radili, radili, radili, i danas smo to što jesmo,” kaže Ešref.

 Svaki vikend je ovdje na imanju. Krenuo je u novi biznis. Gradi farmu za krave muzare. Već ih ima stotinjak.

“Meni ovo ne treba. Ja dobro živim hvala Bogu, ali želim da ostalim seljanima pokažem kako treba raditi”.

Ešrefova vikend kuća sva od drveta je pravi zamak, posebnog prikladnog izgleda.  Ešref sve sam radi. Kosi travu, sadi cvijeće, zailjeva usijeve.

“Vidite ove šljive, dobavio sam ih iz Gradačca i ovdje zasadio.”

Na dolazak iz Istanbula na ovo imanje ga je privukla priroda koja ga podsjeća na rodni kraj u Sjenici, a i dosta njegovih zemljaka koji ovdje žive.

Iz Ešrefovog sjaja, u sumrak ulazimo u seloTrula, sada Hamdibey. U sredini sela je džamija, preko puta kahva, do nje drvena kuća, brvnara, na spratu stan, prizemno štala, u istoj kući, uz sami zid naslagana balaga.. Možda je ova kuća ostala iz vremena Grka, koji su ga napustili nakon tursko-grčkog rata.

Kahva u selu Trula (Hamdibey) 

U kahvi se okupilo mnogo ljudi. Iščekuju naš dolazak. Od njih saznajemo da je prvi val bošnjačkih doseljenika ovdje bio 1925, drugi 1933. i posljednji 1958. godine. Uglavnom su iz Sjenice i okolnih sela: Planice, Suguvine, Trulice, Duge Poljane… U selu sa oko 500 stanovnika  žive i dvije porodice čiji su preci iz BiH i tamošnje prezime im je bilo Kovačevići, sada Kučugey. Kažu da su doselili iz Konjica.

 Ovo se selo zvalo Turulija, što je na starogrčkom značilo selo između tri manastira. Najstariji u selu je Mehmed, zovu ga Medo, prezime mu je Unver, tamošnje je bilo Ibrović. Ima 93 godine.

„Što ti činiš”, pita me jedan od prisutnih. Pomalo zbunjen, ne znadoh odmah odgovoriti, dok mi ne objasniše da u stvari pita čime se zanimam. Pošto mu objasnih, i ja njega upitah:

„ A što ti činiš?”

„Rabotaju u pilani,” odgovori mi on, Nurija Zilajas (Đukić).

Nakon susreta u kahvi, jaciju namaz smo klanjali u džamiji, u kojoj je imam Said ef. Ozdemir. Rodom je iz Erzuruma i već 17 godina u selu obavlja imamsku dužnost. On je Turčin, a nekoliko džematlija, Bošnjaka bilo je obradovano kada smo im poklonili primjerke prijevoda Kur`ana na bosanski. Svi su željeli da još ostanemo s njima, da im budemo musafiri, ali pošto je već bila mrkla noć, bilo je vrijeme povratku iz ovog sela. Zaputili smo se  preko  prevoja brda  Yildiz Daglari, zvjezdanih brda, spuštajući se putem prema Igneadi, gradiću na Crnom moru gdje smo zanoćili.

Igneada

Igneada  sa oko  dvije hiljade stanovnika podsjeća plažom na Ulcinj u Crnoj Gori. Ljeti je preko deset hiljada gostiju koji se ovdje odmaraju. Regija posjeduje pješčanu obalu širine 50 metara i dužine oko 10 kilometara. More u regiji je ljeti tiho i nije burno,  prekriveno sjevernim vjetrom,  tako da mu dubina iznosi do 150 metara. Postoje priče da se na plaži nalaze i sitne, zlatne čestice, tako da svi oni koju odu u Igneadu, imaju zadovoljstvo da se sunčaju na zlatnoj plaži.

Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžić

(Preneseno iz Preporoda) Foto galeriju sa putopisa možete pogledati ovdje.

(akos.ba/rijaset.ba)