Mediha Omerović Smajlović: Iza ićindije
Đedu Ibrahima nikada nije ni jedna džuma u Višegradskoj džamiji mašila.
Koliko god da je umor svijao staračko tijelo, a težak život ostavljao lice žuto poput pupavice, tako je petak umivao đedino lice momačkom ozarenošću. Spremao bi se dugo i brižno, započinjući brijanjem na verandi, a onda bi ga kao snijeg bijela košulja iz ruku tetke Tidže obgrlila i uokvirila čestito lice.
Ako postoji insan, koji je umro bez ijednog grijeha, a Allah najbolje zna, onda je to đedo Ibrahim.
Svojom toplom dušom služio je i hajvanu i insanu, nikada ne povisivši glas.
Bila mi je uvijek čast iz tetkinog ormana izvući ručicama najljepši peškir, obično vedrih narandžastih i zelenih boja i svečano prići mjestu gdje se đedo dogoni.
Preko obje ručice bih raširila peškir stojeći strpljivo i čekajući da mi priđe.
“Cura đedina” nestajalo bi zahvalno u mirišljivom peškiru, a ja sam bila spremna da ponovo peškir uzmem, prinesem licu i udahnem miris đedina lica.
Nije koristio kolonjsku vodu i sada znam da je to bio miris skrušenosti, pobožnosti, zadovoljstva i zahvalnosti, pokornosti Božijoj odredbi.
Možda to i ima u ljudi danas, ali nema na način da i djeca osjete.
Kada bi đedo krenuo put Višegrada, svi koji bi vidjeli njegovo tijelo u lijepom crnom odijelu, s one strane Drine, zakleli bi se da to korača momak.
Đedo je i umro, a svoj momački hod nikada nije poturio, samo bi pođahkad znao ruke zaturiti na leđa, tako dajući svom tijelu mali predah.
Žene u selu bi se razmilile i zasjele u vrijeme dok su muškarci bili u džamiji.
Đedina blaga narav nije mijenjala ni po čemu naše navike. Nastavljali smo dan. Nena nije nikada voljela besposlicu, ali je zato njen vrt bio uperen pod konac. Uvijek je falila pritka, kolac, buranija da se obere na vrijeme, paradajz da se uspravi, pa i ako je koji zelen o’pao, nena bi ih sve pažljivo skupila u dimije, donijela na verandu i stavila na papir od novina, da tu, milovan suncem i zarudi.
Ne papir od Preporoda.
Džamijske knjige i novine čuvale su se, pa tamam da okore i požute, nisu se ždile.
Đedo bi se vraćao iz Čaršije, svježeg lica i razdragana oka, sjedajući na sećiju u našoj kuhinji, a onda bi izvadio iz džepa rubac, brišući sitne kapljice znoja sa čela, toplo pogledajući u tetku Tidžu, da je još jednom uvjeri, da nije babi zaboravila čist rubac u džep staviti.
Pred mene i tetku Tidžu spustio bi uredno previjene novine Preporoda.
Tetka bi hi uzela hitro i zadila za zidni sahat, koji je dajdža Ćamil izrezbario svojim rukama finom tankom pilom, namignuvši mi pritom, ko biva:
“Nećemo sad, nego kada sve namirimo, pa poistilahu!”
Obično iza ićindije širile smo novine na crvenom kuhinjskom ćilimu.
Tetka je puno voljela čitati, ali je još više voljela da odabere članak, ponišani prstom, da joj moj sitni glasić pročita i po nešto protabiri, jer ja sam uvijek puno čitala i znala nešto što i odrasli nisu znali u to vrijeme.
Posebno zanimljiva rubrika nam je bila pitanja i odgovori, ljudske dileme, kako biti dobar vjernik.
“Visoko sam obrazovana i imam posao gdje bih trebala biti dotjerana, uključujući i lakiranje noktiju, pa me interesuje, koliki je haram, što lakiram nokte, a na poslu se ponekad molitvom obraćam Allahu!”
Samo što sam završila rečenicu, podigla sam pogled da vidim tetkino lice i šta će mi reći.
Bez ijedne riječi, iz tetkinih plavih očiju lile su suze, kao potoci.
” Tetka, tetka šta ti je”, uplašeno sam uzviknula!
Grizući donju usnu tiho je prozborila:
“Zamisli sine da u svijetu ima taki insan, školovan i dobro živi, a Allahu se tako iskreno moli i misli na svoje grijehe!”
Savila sam tiho novine, i zaplakala na tetkine suze.
… i ne ne lakiram nikada nokte.
Piše: Mediha Omerović Smajlović
16-01-2021
Akos.ba
