Marš mira pokrenut u Švicarskoj: Za preživjele to je prelazak iz bolne prošlosti u vedriju budućnost

Marš mira, trodnevno pješačenje koje se organizuje od 2004. godine u okviru obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, simboliše čuvanje sjećanja i sprečavanje negiranja onoga što se u ljeto 1995. godine dogodilo u Srebrenici i njenoj okolini.

Učesnici Marša mira pješače od Nezuka do Potočara i Srebrenice – obrnutim smjerom od onoga kojim su Srebreničani tog ljeta ’95. bježali pokušavajući doći do slobodnog teritorija.

Marš mira su pokrenuli preživjeli Srebreničani. Preživjeli, koji su se nakon pada Srebrenice našli u Švicarskoj, na ovaj način pokušavaju da sve negativne stvari iz ’95. pretvore u neke pozitivne vrijednosti, da mržnju pretvore u ljubav, smrt u život, rat u mir.

Dok hoda trasom kojom se kretao i ’95. godine, Muhizin Omerović se prisjeća dešavanja tokom njegovog “puta spasa”, koji je trajao 62 dana. Pokazuje gdje se šta nalazilo, ali i podsjeća na vrijeme kada su počeli sa realizacijom Marša mira.

“Mislim da je svako od nas, ko je prešao ovaj put 1995. godine, imao želju da ponovo prođe istim tim putem kako bi se sjetili gdje su ostali ti naši drugovi, prijatelji, braća, očevi, koji su bili s nama u koloni. Sama ideja je počela da se realizuje odmah 1996. godine u Švicarskoj, ne u BiH, jer je tada još uvijek bilo nemoguće. Dakle, u Švicarskoj je 1996. godine, između Luzerna i Berna, organizovan Marš. Desetine ljudi, koji su preživjeli i odmah nakon pada Srebrenice otišli za Švicarsku, tamo su se tada organizovali”, ispričao je Omerović za Anadolu Agency (AA).

Nosili su pamflete na kojima je pisalo “Ne zaboravite Srebrenicu”. Nakon nekoliko godina, između Lozane i Ženeve, organizovan je prvi Marš.

“Tada sam i ja bio u Švicarskoj i išlo se tri dana. Tamo smo formirali udruženje ‘Preživjeli Srebrenice’. To Udruženje je svakog 11. jula organizovalo Marš. Mi smo tri dana prolazili kroz švicarska sela, a pridruživali su nam se i Švicarci. Dolazili bi pred zgradu Ujedinjenih nacija u Ženevi, a tu su nam se pridruživali i Bosanci koji su bili u različitim švicarskim gradovima. Tu smo nosili osuđujuće poruke, za Ujedinjene nacije, za izdaju i što nisu učinili ništa kada je u pitanju Srebrenica. Također, željeli smo da skrenemo pažnju svjetske javnosti da se ne zaboravi Srebrenica”, kazao je Omerović.

Tako je bilo sve do 2004. kada su došli na ideju da Marš mira pokušaju napraviti u Srebrenici, na identičnoj stazi kojom su se kretali 1995.

“Tu priču je prvenstveno nosio Ivar Petterson, Švicarac i čovjek koji je veliki prijatelj BiH. Zatim, tu je Fahrudin Salihović, ratni načelnik Srebrenice, zatim Šemso Salihović iz Cerske. I tada je pokrenut prvi Marš mira na ruti kojom su se kretali Srebreničani u ljeto ’95. Tada je još bilo pitanje sigurnosti i zato je bio mali broj učesnika, oko 200. Polazilo se od Crnog vrha, još uvijek ne iz Nezuka, jer su još postojala minska polja. Već naredne godine, 2006, organizaciju Marša je preuzela opština Srebrenica, tadašnji načelnik Abdurahman Malkić”, istakao je Omerović.

Tokom svih ovih godina, koliko organizuju Marš mira, a posebno u posljednje četiri godine, uradili su ogromne stvari, u prvom redu kada je u pitanju deminiranje terena, odnosno sigurnost učesnika Marša mira.

“Još uvijek ima minskih polja pored kojih prolazimo, ali uz pomoć različitih donatora, u prvom redu Američke ambasade, svake godine radimo deminiranje trase Marša. Svake godine nastojimo da infrastrukturno poboljšamo trasu Marša mira. Nastojimo da sto posto marširamo onom trasom kojom smo izašli 1995”, poručio je Omerović.

Marš mira za preživjele simbolizira čuvanje sjećanja i sprečavanje negiranja onoga što se dogodilo u Srebrenici.

“Na ovaj način pokušavamo da sve negativne stvari iz ’95. pretvorimo u neke pozitivne vrijednosti, da mržnju pretvorimo u ljubav, da smrt pretvorimo u život, da rat pretvorimo u mir. Ovo je za nas na neki način prelazak iz bolne prošlosti u neku bolju i vedriju budućnost. Ovo je način i da se ljudima, koji su se vratili na ovo područje, kaže da nisu zaboravljeni. Ljudi koji dođu ovamo svake godine, ne samo da pređu trasu i nauče lekciju zvana ‘Srebrenica’, nego i upoznaju ljude koji žive duž ove trase, a to su uglavnom Bošnjaci povratnici”, naglasio je Omerović.

Na ovaj način se, smatra Omerović, stvaraju i nova poznanstva i prijateljstva. Pred njima je, kako je kazao, ostalo još puno posla.

“Mi od 2013. godine vučemo veliki projekat, a to je kupovina zemljišta i uređenje kampova. To je projekat koji garantuje opstanak Marša mira i da ostavimo nešto generacijama koje dolaze poslije nas. Svake godine se dovodimo u situaciju da ponavljamo iste troškove – iznajmljivanje zemljišta za kampove”, dodao je Omerović.

O Maršu, organizaciji i preživljavanju govorio je i Suljo Čakanović. Kako je kazao, Marš mira je danas postao veliki događaj za koji se prijavljuju ljudi iz cijelog svijeta.

“Danas smo u situaciji da u Srebrenici ne možemo pronaći smještaj za sve zainteresovane. Ne možemo obezbijediti ni adekvatne tuševe i to govori o kolikom događaju se govori”, pojasnio je Čakanović.

Iz godine u godinu, smatra on, ispravljaju neke nedostatke.

“Ovo je 15. organizacija Marša mira i mislim da je oko 100.000 ljudi pronašlo ovom trasom svih prethodnih godina. I mislim da će se taj broj svake godine povećavati. Za nas preživjele, ovo svake godine budi neke emocije”, poručio je Čakanović.

Marš mira Nezuk – Potočari i ove godine je, pored komemoracije i dženaze žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Riječ je o jednoj od najvećih aktivnosti u okviru obilježavanja godišnjice genocida.

Na trasi od Nezuka do Potočara učesnici su ranijih godina prolazili maršrutom: Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci – Burnice – Kameničko Brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Šušnjari – Budak – Potočari (Memorijalni centar).

Akos.ba