Manufaktura kod Travnika: Posljednja valjaonica vunene ćebadi

Posljednja valjaonica vunene ćebadi kojom se najčešće pokrivaju vlašički ćobani u svojim katunima još uvijek radi u Mehuriću kod Travnika. Salkan Brkić valjaonicu je naslijedio od oca, a donijela mu je restoran, ribnjak, vodenicu i besplatnu električnu struju.

“Moja valjaonica ćebadi još uvijek radi i jedina je, ne samo u srednjoj Bosni. Ovdje na pranje i sabijanje ćebad dovoze iz svih općina srednje Bosne, ali i susjednog Teslića, Kotor Varoši i drugih mjesta”, kaže Salkan u razgovoru za Anadolu Agency.

“Cijena valjanja jednog ćebeta je 10 KM, a isto toliko košta i pranje. Kada se ćebe izvalja uz pomoć grebena nema mu “smrti”. Samo se može zapalit’, ali i tada teško gori. Također, ako ovčari žele oprati ćebe, jedino se ovdje može kvalitetno oprati i to bez bilo kakvih deterdženata. Snaga vode opere ga besprijekorno”, govori Salkan dok pokazuje kako od snage rijeke Bile proizvodi struju za svoje potrebe.

Salkanov rahmetli otac Fehim imao je čak i stupu za sukno od kojega se rade narodne nošnje, a nekada su se radile čakšire, prsluci, gunjevi itd. On je čak i farbao sukno po želji kupaca. Imao je toliko novaca da ovdašnji mještani nisu išli u banku po pozajmicu nego su dolazili kod njega.

“Velika mi je želja izraditi stupu za sukno kakvu je moj otac imao. Bit će to jedinstvena naprava u cijeloj BiH”, dodaje Salkan.

Nekada sesukno mjerilo aršinima, jedinicom mjere koja je danas u potpunosti zamijenjena metrom.

“Tako je. Jedan aršin iznosi 72 cm. To je bila mjera. Koliko aršina puta 5 KM /današnjih/ tolika je cijena izrade sukna. Dakle, i stupa kao i valjaonica sabijaju vunena vlakna na određenu dužinu. Danas se jedno vuneno ćebe u prosjeku prodaje od 100 -150 KM, a samo odavde iz Mehurića hiljade njih otišlo je na sve strane svijeta. Ljudi vole ručni rad od vune koji se jednostavno ne može poderat. Neke za tu ćebad vežu i uspomene iz djetinjstva”, završava svoju priču Salkan.

Akos.ba