Mama Dijana: Mnogo boli kada na dijete bez ruke ljudi reaguju sa “tobe ja rabi”
Obično djeca uče od roditelja, ali Irisina mama Dijana Brozek kaže da je ona naučila mnogo od svoje jedinice.
– Ona je veliki borac pa je i mene naučila da se borim, da idem dalje i savladavam prepreke. Fascinira me želja za normalnim životom koju imaju ona i druga djeca iz Kluba – kaže Dijana.
Iris je rođena bez desne šake, sa sindaktilijom prstića lijeve ruke, iskrenutim stopalom… I gornji i donji ekstremiteti ove djevojčice prilično su oštećeni, ali se uz brojne operacije i korekcije stanje donekle poboljšalo.
Nakon poroda uslijedio je šok
-Tek nakon poroda, u porođajnoj sali, saznala sam za oštećenja na tijelu moje djevojčiće. Nastupio je šok, nevjerica. Očekuješ prvo dijete i vjeruješ da će sve biti u redu i onda se suočiš sa stvarnošću. Uslijedilo je liječenje, brojne operacije, koje su uglavnom urađene u inostranstvu, problemi sa zdravstvom…- priča mama za Faktor.
Iris ide u vrtić i u početku je bilo problema jer ostala djeca je nisu prihvatala.
– Njeni drugari tamo su još maleni da bi shvatili zašto Iris nema dio ruke, ali zato trebamo educirati roditelje da na pravi način reaguju kada vide osobu sa nekom posebnošću. Nažalost, imali smo razna bolna iskustva. Kada izađemo na ulicu ljudi je čudno posmatraju. Jednom sam u igraonici stajala pored neke majke koja je gledala u moju Iris i samo ponavljala: “tobe ja rabbi, tobe estagfirullah”. To mnogo boli – govori Dijana te se pita kako očekivati od takvih roditelja da nauče svoju djecu da prihvate Iris i ostalu djecu sa invaliditetom ili poteškoćama u razvoju.
Sljedeće godine Iris će krenuti u školu. Zbog toga se kod mame javljaju nova pitanja i novi strahovi. Mnogo je djece, hoće li je neko gurnuti u gužvi? Da li će se znati paziti? Dijana bi željela da Iris ide u tipičnu školu ali je svjesna da se ne može pažnja posvetiti samo njoj.
Dijana je samohrana majka, ali ne nedostaje joj podrška. Kaže da ima veliku, brojnu porodicu – porodicu “Spid” u kojoj vlada međusobno razumijevanje, pažnja i ljubav. I kada smo dogovarali ovaj razgovor, insistirala je da se nađemo na Olimpijskom bazenu Otoka, u vrijeme kada je na okupu “porodica” koja im je pružila priliku da dokažu da su ravnopravni članovi društva.
Oni nisu manje vrijedni
I dok Iris, Hena, Ajna, Ismail, Ajdin, Lejla, Ilhan, Borna, Marija…uživaju u vodi, pokazujući vještine na kojima bi im mnogi pozavidjeli, njihovi roditelji sjede na galeriji, druže se i jačaju prijateljstva.
Na čelu ovog jedinstvenog sportskog kolektiva, prvog i jedinog plivačkog kluba za invalide u BiH, je entuzijasta, trener Amel Kapo, magistar sporta koji se, zajedno sa još nekoliko trenera volontera, trudi pomoći ovoj djeci u poboljšanju zdravstvenog stanja, ali i srušiti barijere i predrasude prema njima, uključiti ih u društvo i pokazati da tjelesni deformitet ne treba biti prepreka.
-Obično su to osobe koje su izložene raznoraznim pogledima drugih ljudi, negativnim i pogrdnim komentarima pa imaju odbrambeni mehanizam. Morate imati pedagoški pristup prema njima da bi vas pustili u svoj svijet i pozitivno reagovali na svaki postavljeni zahtjev. Ohrabrujemo roditelje da pokažu svoju djecu, a djecu da se ne stide zbog svojih nedostataka, da ih ne prikrivaju, jer oni nisu manje vrijedni zbog toga. Uz jednake prilike, oni su sposobni učiniti sve kao i tipična djeca, a često i više od toga – kaže nam trener, pokazujući ponosno na djecu u bazenu.
Klub je počeo s radom u martu 2016. i trenutno ima 49 članova sa invaliditetom i 33 tipična. Proteklog vikenda organizirano je zajedničko takmičenje za sve njih, a djeca su se međusobno bodrila.
-To njihovo zajedništvo bilo mi je cilj i ne mogu dočarati koliko sam sretan što su uspjeli u tome. Nismo dijelili medalje, jer svi oni su pobjednici. Kada su počeli trenirati niko od njih nije smio ući u bazen, a posljednja dva mjeseca preplivaju samostalno, bez pomagala, veliki bazen. O takvom podvigu niko od roditelja nije mogao ni sanjati – govori Amel.
Osim djece sa invaliditetom, članovi porodice Spid su i djeca sa autizmom, Down sindromom, blagom mentalnom retardacijom, tjelesnim deformitetima… Kod dječaka koji uskoro treba na operaciju kičme postignut je značajan napredak. Prvi put u svojih šest godina osjetio je dodir na lijevoj potkoljenici, a to se, kaže trener, ničim ne može platiti.
Podrške ima, ali je nedovoljna
Treninzi za ovu djecu su besplatni, a treneri rade na volonterskoj osnovi. Međutim, Klub mora plaćati korištenje bazena, a sredstva za to djelimično se obezbjeđuju od članarine koju plaćaju tipična djeca.
-Obraćao sam se svim sarajevskim općinama, ali sam dobio odbijenice. Imali smo donaciju od Ministarstva kulture i sporta KS i nekih kompanija i svima veliko hvala na tome jer dobro nam dođe. Međutim, mjesečno nam je samo za zakup termina na bazenu potrebno 1.275 maraka. Na početku, kada je osnovan klub, rekao sam da djeca sa invaliditetom nipošto ne smiju plaćati članarinu i tako će biti. Petero djece dva puta sedmično dolazi iz Zenice, zatim iz Živinica, Kladnja i Visokog, što je već značajan trošak za njihove roditelje. Možete zamisliti kada neko vozi dva sata do Sarajeva i isto toliko natrag do kuće zbog treninga. E ne bi baš imalo smisla još da moraju platiti 50 maraka za trening. Ne pada mi napamet – navodi Amel.
O ovom klubu i dječici koja tu treniraju pisali su mnogi domaći i svjetski mediji. Priča o malom Ismailu, dječaku bez obje ruke, “leptiru”, obišla je svijet. Amel se prisjeća njegove transformacije od stidljivog i povučenog do samouvjerenog dječaka.
-Gledao je film “Nemo” o ribici kojoj fali dio peraje i gdje ona odgovara ostalim ribama da se rodila kao takva. Nakon toga, mama je Ismailu objasnila da se i on rodio bez ruku, pa mu je to postalo normalno. On može uraditi sve što želi. Hajde stavite vi ruke na leđa pa pokušajte izaći iz bazena. Teško je, ali on to može – naglašava Amel.
