„Majka je jedino biće koje te voli i prije nego te vidi i upozna!“

Fikreta Karić je djevojka koja od djetinjstva boluje od cerebralne paralize zbog koje nije bila u mogućnosti da hoda. Život iz invalidskih kolica zna biti veliko iskušenje, koje bi u mnogima ugušilo iskru volje za životom. Da, mnogi bi ljudi pokleknuli, ali ne i junakinja naše priče. Fikreta se nije predala, već je bolest iskoristila u svoju korist, kao inspiraciju i dodatnu motivaciju da pokaže kako i osoba s posebnim potrebama može biti jako uspješna u onome što radi.

Sve je počelo od nekoliko stidljivo ispisanih redaka kojima je mlada pjesnikinja pokušala da olakša dušu, i na papir prenese zapažanja o svijetu i samoj sebi. Danas je Fikreta renomirana pjesnikinja koja iza sebe ima četiri predivne knjige poezije i proze, te je rado viđen gost širom BiH i šire. Njen primjer je jasan pokazatelj da među nama žive ljudi ljudi koji snagom svog duha koje se, uprkos teškim zdravstvenim problemima, ograničenjima i iskušenjima, uspiju izdignuti iznad sivila i prosječnosti običnog ljudskog života, vođene mišlju: „Ja ću pobijediti i od svog života napraviti priču o uspjehu!“

Fikreta je nedavno objavila svoju novu knjigu zvanu „Majka“ iz koje za čitaoce portala Akos.ba izdvajamo nekoliko zanimljivih dijelova…

„Ovom knjigom imam za cilj pokazati i dokazati čitaocu da je život šansa koju trebamo maksimalno iskoristiti, a najprije tokom života da volimo i cijenimo svoju majku, da ju redovno obilazimo i nikad ne zaboravljamo, da ju poštujemo, pazimo, pomažemo i nikada ne povisujemo svoj glas na nju, jer da nas ona nije naučila mi ne bi smo znali ni pričati.

Da nemamo majku, ko bi nas volio? Jedino je ona ta koja može najiskrenije da voli, jedino je ona naš pravi prijatelj. Život je šansa iskoristimo je na vrijeme i uz to ne zaboravimo hadis posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji kaže: „Džennet je pod majčinim nogama.“
Biti majka je sigurno predivan osjećaj, ali još ljepše je imati majku. Majka je jedino bogastvo ovoga prolaznoga svijeta. Zato uvijek dovite za svoje majke. Majka te čuvala mjesecima ispod svoga srca, njeno tijelo je podnijelo veliku količinu bola dok te je Allahovom milošću donijela na ovaj svijet. Svijet sa dvije oštrice. Svijet patnje, boli, tuge i iskušenja. Zato se baš i zove prolazni svijet, jer u njemu sve prolazi. Prolazi ljeto, dolazi jesen i tada kist života boji sve oko sebe u sivu boju te se povremeno izmiješa sa nekim nijansama svjetlosti. Svjetlosti koju za čas prekriju tmurni oblaci kiše i ponovo postaje sve sivo i tako iznova, i opet iznova.

Mi sanjamo, ali Allah dž.š. određuje. Allah je odredio da nakon moga rođenja moj babo samo jednom me vidi, a zatim ode na poslovni put, ali to je zapravo bio put bez povratka. Kažu da život prolazi kao brzi voz, ja bih radije rekla da voz zaustavlja život. Kao mala gledajući svoju samohranu majku sa nas dvije kćerkice i povremeno slušajući priče o tragičnoj sudbini svoga oca počela sam da mrzim vozove i dan danas imam strah od njih, iako sada sam svjesna da je to sve zapravo Božije određenje, jer On samo kaže „budi“, i ono bude. Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.

Moj babo se vratio svome Gospodaru, ali elhamdulilah imam majku najljepšu na svijetu, imam svog borca. Allahu moj, podari joj, ljepše od onoga čemu teži, više od onoga čemu se nada i bolje od onoga što dovi. Moja majka mi je najbolji učitelj, učitelj pun saosjećanja, ljubavi i neustrašivosti. Ukoliko je ljubav slatka poput cvijeta, onda je moja majka taj slatki cvijet ljubavi.

Majka je kruna života,
Ona je svjetlo kad zavlada tama, Ogledalo suncu njene su oči.
Majka ti je potreba, Kao kap vode žednoj usni, Rosa cvijetu ili oblak kiši.
Bez nje život smisla nema, Pa ako je izgubiš zapitaj se Hoćeš li živjeti moći?
Zato je čuvaj dok nije kasno, Izgubljeno se nikad vratiti ne može,
Podari svakoj majci dug i sretan život moj Bože. O, Ti, Najdraži, Uslišaj ovu dovu moju.“

Za Akos.ba piše: Nedim Botić