Ljuti Krajišnici uvijek spremni za domovinu život dati

Otkada je na Zapadu Bosne nikla krajiška zemlja, nikao je i poseban soj ljudi zvani Krajišnici. Serhatlije ili graničari na kraju otomanskog carstva. U toj vjekovnoj borbi na život i smrt, narastao je poseban ratnički duh, poseban karakter ljudi,  ljut i pitom po potrebi.

„Krajiški ters, moglo bi se reći. Ako mu  dolaziš u miru i kao prijatelj, otvorit će ti dušu, primiti kao najrođenijeg. Pustit će te da mu preko sofre pređeš, preko granice svakog gostoljublja. Ako mu ideš uz živac, onda iz njega izbija ljuti bjes, onda mu se sklanjaj s puta.  Takav je posebno kad odgovara na nepravdu koja mu se nanosi. Tada je spreman na sve, pa i dati život. Ponekad i besmisleno, za princip, za pedalj međe koji ne vrijedi ništa. Krajiški inat, u prkos svemu, ako treba i na svoju štetu. Rodna gruda i kućni prag mu je svetinja.“, kaže Rešad Behić, predsjednik skupštine udruženja Naša Krajina-naša baština

Boga se samo boje

Krajišnik se ne boji autoriteta, ali ga poštuje.  Kao što pjesma o Aliji Bojičiću kaže; „Bojičiću bojiš li se koga? – Boga malo. Sultana nimalo. A vezira ko dorata svoga.“ Spremni su i najvišem autoritetu pokazati granicu pravde, i kadiji i veziru. Tu nema pardona i persiranja.  Ako znaš s Krajišnikom, bit će ti najbolji drug i podjelit će s tobom i zadnji zalogaj. Možeš ga lako prevariti, na lijepe riječi. Povjerovat će ti, pogotovo kad si u nevolji. Ako zloupotrebiš to povjerenje, onda se čuvaj. Buntovan je po prirodi, kao i njegova zemlja. Nema generacije ili koljena da nije osjetilo rat. Stradao je i patio, kratko uživao u blagodeti mira. Škrta krajiška zemlja pamti mnoge gladne godine.

„Kao što reče junačka pjesma o zemlji Krajini: „Ovakva je kravava Krajina, s krvi ručak, a s krvi večera, svak krvave žvače zalogaje, nikad bjela danka za odmorka.“ Tako je nastao epski ratnik, borac, gazija i šehid.  O krajiškim junacima ispjevane su mnogobrojne pjesme. Iza te grubosne ljudske fasade krije se i mehka duša, koja u ljubavi i vinu nalazi lijeka ranama. Posebano poštovanje iskazuje starijima, pogotovo babi i majci. Ima taj poseban kućni odgoj koji se prenosi generacijama. Od bešike se uči da bude junak, s pjesmom uspavankom ili na materinom krilu dok se sokoli kao ptić krilaticom; Dušmani ti sine pod nogama bili. Gordi su i melanholični, o njihovoj ljubavnoj  patnji ispjevana je i najljepša ljubavna balada Hasanaginica, a i mnoge druge u duhu sevdaha.“, objašnjava Behić

Krajiški ratnički kodeks

Nema mjesta na golim Krajiškim brdima, na kojem nema kule i legende o nekom junaku. Ponosni su na svoje junake, age i begove,  Mustaj bega Ličkog, Hasan agu Pećkog, Talu Ličanina, Muju i Halila Hrnjicu, i mnogobrojne druge junake, na stare gradove i krajiške kapetane, čiji se ostaci bore sa vremenom. Nedaj nama, pa nek˙  ide glava, parola je kojom su vjekovima branili čast i ponos.

„Imaju razvijen viteški kodeks, određen kroz sudbinu. Za din i domovinu, parola je njihove vjernosti zemlji i  vjeri. Ne gazi mu vjere, ni zemlje, udaro je na dušmana kletog, pa i na rođenog brata, za odbranu svetinja. Gazije il šehidi, kroz vatru i vodu, sa svojim komadantima u zadnjim ratovima. Kao što piše na sablji Hasan age Pećkog: „Ko u boga vjeruje, taj se sudbine ne boji.“ Svojevrsni ratnički kodeks zapisan je u formuli života darovan od Uzvišenog Gopodara. Za din i domovinu, sa tekbirima, pod barjak slobode. Domovini vjerni-vazda. Kad je u tuđini, on samo Krajinu sanja. Gdje god ide u srcu je nosi. I kad se na vjernost domovini zaklinje, on dlanom na srce priseže.“, kaže Behić

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić