Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Rodna ideologija – negacija stvarnosti i traženje moći

Rodna ideologija – negacija stvarnosti i traženje moći

Promotori zdravstvenog odgoja vole pričati o onome s čim se svi slažu, ali ne vole govoriti o onome što je doista problematično:

  • uvođenje rodne teorije i „razgradnja stereotipa“
  • promocija homoseksualnosti, koja treba biti prihvaćena kao nešto normalno, čak poželjno (vidi: http://zdravstveniodgoj.com/news/gay-prirucnik-udruge-iskorak – samo za ljude s dobrim želucem)
  • promiskuitetni kontraceptivni mentalitet koji ne radi za interese djece nego farmaceutske industrije.

Program zdravstvenog i spolnog odgoja koji se nameće je preuzet i prepisan. Iza leđa njegovih promicatelja čini se da stoje mrkva i batina. Treba zaslužiti nagradu za dobro obavljen i izbjeći packe za neobavljen posao. Možda će potpore za školstvo doći tek nakon što se u škole uvede rodna ideologija, nakon što škola postane „prijatelj djeteta“ u kojoj će se maloljetnicama dan nakon „nesigurnog“ snošaja bez znanja roditelja smjeti davati abortivna „pilula za sutra“.

MODUL 4 (spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje) je nedorečen. Je li to NAMJERNO, da bi se kasnije u prazan prostor ubacilo sve ono što se danas još ne može reći? Zvuči kao tehnika guranja noge u vrata… Najavljuje se posebna edukacija za učitelje i nastavnike. Najprije oni trebaju biti preodgojeni. Neće učiti ono što već znaju, nego kako razgraditi stereotipe, kako ukloniti uvriježene obiteljske vrijednosti i kako objasniti rodnu ideologiju, i sve to u duhu koji nagovještava popratna literatura feminističkih, homoseksualnih i neo-marksističkih udruga.

Rodna ideologija ne otkriva svoje pravo lice: ona napreduje pod maskom i zna kamo ide, dok oni koje povlači za sobom nemaju pojma o njenom stvarnom naumu.

Kako rodni teoretičari objašnjavaju razlike između spola i roda?

Spol je „naravnoga“ reda, genetski, biološki, anatomski, fiziološki, kromosomski, hormonalan – „materijalan“, dakle nepromjenjiv (osim kirurškom intervencijom). U žargonu nove neo-marksističke etike, spol je proizvod „biološke reprodukcije“. Rod je, naprotiv, društvena i kulturalna konstrukcija, konvencionalna, dakle promjenjiva, nestabilna, fluidna, prolazna, varijabilna, ne samo ovisno o razdobljima i kulturama, nego i – odnosno napose – ovisno o individualnom i kolektivnom izboru.

Ženskost i muškost su, po toj logici, u cijelosti proizvod onoga što žargon naziva „društvenom reprodukcijom“. Drugim riječima, nemaju supstance, ne odgovaraju nikakvoj realnosti. Po rodnoj teoriji, ženski i muški identitet, ontološka struktura žene kao supruge, majke i odgojiteljice, antropološka komplementarnost muškarca i žene, očinstvo, heteroseksualnost koja je dominantna u svim kulturama, brak i tradicionalna obitelj ne postoje „po sebi“, nisu dobri po sebi, nego su društvene konstrukcije: sociološki fenomeni, društvene funkcije koje su se stvorile s vremenom. Te „stereotipe“ treba razgraditi odgojem, obrazovanjem i kulturom, jer su diskriminatorski i protivni jednakosti.

Negacija stvarnosti…

Koji su stvarni motivi koji su vodili sociologe i psihijatre u stvaranju takve distinkcije između spola i roda? Njihov cilj nije istraživati bogatstvo antropoloških specifičnosti muškarca i žene da bi ukazali na njihovu komplementarnost, nego razgraditi stvarnost da bi pojedinac mogao sam izgraditi, kao od ničega, svoj spolni identitet i izabrati svoju spolnu orijentaciju. Da bi mogao koristiti svoje pravo na izbor, sukladno logici ateističkog egzistencijalizma, pojedinac mora negirati sve što postoji izvan njega – sve što je zadano, sve što je stvoreno.

Rodje rječito očitovanje takve negacije. On želi pojedincu dati moć da se odredi protiv bića i zvanja koji su mu bez njegove intervencije bili besplatno dani iz ljubavi. Rod iskazuje mržnju prema spolnom tijelu, buni se protiv njegova „nepromjenjivog“ karaktera koji pojedinca zatvara u identitet čiji on nije inicijator. Rod vodi žučljivu i očajničku bitku protiv materije koja postavlja nezaobilazne granice apsolutnom samoodređenju pojedinca. Spolno tijelo postaje fatalnost koju treba podnositi, izvorni uzrok našega robovanja. Ta mržnja prema materijalnom tijelu paradoksalno se iskazuje upravo u trenutku kada se čini da u kulturnom smislu trijumfira materijalizam.

…i traženje moći

Traženje moći odnosi se napose na žene i na homoseksualne manjine – dvije „ugnjetavane društvene kategorije“ – koje žele preuzeti moć da bi postigle „jednakost“. Za Nietzsche-a moć je apsolutna vrijednost, lijek protiv beznađa koje nastaje zbog smrti Boga i gubitka moralnosti koji mu je posljedica. Rod je suvremena manifestacija nadčovjeka, čovjeka koji sebe smatra bogom i koji, poput Boga čija je riječ stvarateljska („Bog reče: neka bude svjetlost, i bi svjetlost“), hoće jezikom stvoriti jednu stvarnost koju izvlači iz ništavila. Judith Butler, jedna od velikih promicateljica teorije queer, to naziva performativnim jezikom: to je jezik koji ne imenuje stvarnost, nego stvara stvarnost i izaziva društvenu transformaciju koju su socijalni inženjeri najprije intelektualno stvorili. Socijalni inženjeri su performativnim jezikom, koji je zapravo semantička manipulacija, doista stekli enormnu moć nad svijetom, napose nad mladima. Novi normativni jezik potkopava osobni moralni otpor a da to čovjek ni ne primjećuje.

Napomenimo usput da se na rodnu teoriju nadovezuje queer teorija, koja tvrdi da je čak i spolno tijelo društvena konstrukcija. Možemo ga dakle na razne načine rekonstruirati: ne samo lezbijski, gay, biseksualni i transrodni, nego androgeni, hermafroditi, drag king, drag queen, transformisti, XX boy, new half, shemale, boyz… Rod nije ništa drugo do li revolucionarni kulturni i politički proces razgradnje antropološke strukture muškarca i žene. Nadahnjuje ga traženje jednakosti moći marksističke i laicističke provenijencije.

Pokretačka snaga rodne revolucije

Ponovimo: jednakost spolova – rodna jednakost – gender eqality – od Pekinga je svjetska norma. Tu normu, koja može izgledati vrlo privlačna u kulturama gdje se ne poštuje jednako dostojanstvo žene, svjetsko upravljanje tumači u svjetlu zapadne laičke, čak laicističke antropologije, koja ne daje pravo građanstva osobi, ljubavi, obitelji, majci, ocu, suprugu, sinu, kćeri. Nove svjetske norme – kada se nametnu ne-zapadnim kulturama – uništavaju društva u kojima se kulturološki još uvijek slavi obitelj, bratstvo, majčinstvo i život.

Rehabilitirati zdrav razum

Rodna teorija i njezin produžetak queer teorija stavljaju razum na tešku kušnju. Kako se vratiti zdravom razumu kad ga je kultura u kojoj živimo očito izgubila? Da bismo danas rehabilitirali razum, čini se da je nužno staviti naglasak na ulogu savjesti i srca. Iz iskustva vidimo da oni koji biraju negaciju ne čuju racionalne argumente.

Ovdje nije riječ o „sučeljavanju ideja“, nego o borbi između svjetlosti i tame, dobra i zla, života i smrti, ljubavi i mržnje, istine i laži. Rod prije svega napada ljubav. Muškarac je ontološki otac, suprug, sin, brat. Žena je ontološki majka, supruga, kćer, sestra. Svako ljudsko srce je strukturirano po toj trojstvenoj shemi: očinsko/majčinsko, sinovsko/kćerinsko-bratsko/sestrinsko i bračno. Ima li ičeg univerzalnijeg? Zapadnu kulturu podsjetiti da su muškarac i žena otac, majka, suprug, supruga nije protiv razuma, naprotiv.

Moramo odabrati između pasivnosti, zbog koje socijalni inženjeri lako osvajaju teren i našim društvima nameću svoj projekt, i pozitivnog angažmana u golemoj i hitnoj odgojno-obrazovnoj zadaći oblikovanja savjesti i srca i razlučivanja, da bi se mladima pomoglo da ono što ih vodi osobnoj sreći razlikuju od suptilnih i zamamnih zamki nove kulture.

Sažetak drugog dijela kolokvija Marguerite Peeters o rodnoj ideologiji, održanog na Pravnom fakultetu u Toulonu, Francuska, 17. i 18. rujna 2011.

PS: Medijsko praćenje događanja kod nas je jako zanimljivo. Sistemski se ide na prvu loptu, onim lakšim putem koji godi svima koji se ne vole suočiti s pravim pitanjima, nego im je dovoljno jalovo polemizirati o „sukobima između Crkve i Države“. Uporno se govori o popratnim fenomenima a jedva se spominje meritum stvari, kako u zdravstvenom odgoju tako i u slučaju „Gavellina“ plakata, koji je izvrstan primjer zamjene teza. Zbog njegovog su se povlačenja neki navodno slobodoljubni građani digli na stražnje noge: Ugrožena je tolerancija! Uvodi se cenzura na umjetničko djelo! Ma niko nije „napao“ tekst, glumce, režiju, predstavu niti kazalište, nego je plakat „napao“ mirne građane! I ko je taj plakatić uopće nazvao umjetničkim djelom? Ideja nije nova, izvedba je montaža. A onda se voda još skreće i na izborni mlin…

Čini se da neki ne znaju razliku između slobode govorenja i slobode vrijeđanja, što spada u porođajne muke medija proizašlih iz „socijalizma“, ali i u kućni odgoj. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka kaže da „nepoštivanje i preziranje ljudskih prava ima za posljedicu radnje koji grubo vrijeđaju ljudsku savjest“.

Zapravo nam nedostaju jasno pozicionirani „inteligentni lijevi“ i „inteligentni desni“ mediji u kojima bi se moglo razumljivo sučeliti argumentirana stajališta. Ovo što sada imamo je sveopće sivilo i žutilo, i još se tvrdi da je to „ono što narod traži“. Neki novinari mašu zastavicom „istraživačkog novinarstva“, ali uvijek kopaju po istim kantama i ne usuđuju se dotaknuti nekih ključnih tema. Vijestima se manipulira po potrebi i prema svjetonazoru urednika, ali to nije glavni problem. Glavni problem je da se stvara dojam da su konzervativna stajališta nešto sramotno, dok se istovremeno svi dive Angeli Merkel, i zaboravljaju, na primjer, da je Francuska promijenila stajalište prema hrvatskoj nezavisnosti tek kad je na vlast došao Chirac.

Zato uvijek iznova ista pitanja:

–  Ko su pravi vlasnici medija u Hrvatskoj?

–  Postoji li „politički korektno“ izvještavanje? Tako je bilo u Jugoslaviji.

–  Postoji li autocenzura zbog straha od gubitka radnoga mjesta? Tako je bilo u Jugoslaviji.

–  Ko vrši pritisak na javnu televiziju? Jedna uprava izbacuje jedne novinare, druga druge, jedna vraća jedne, druga druge, a svi bi (ako su dobri) trebali ostati.

– Je li javna televizija državna televizija? Tako je bilo u Jugoslaviji.

I konačno:

– Jesu li javne škole državne škole? Tako je bilo u Jugoslaviji.

 

Autor: Lidija Paris

zdravstveniodgoj.com

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com