Stepeni pokajanja: Allah hoće zlo, ali njime nije zadovoljan!
Odlomak iz knjige: "Stepeni duhovnog uzdizanja" ibn Kajjim
Ovo je treća ljepota tajni tevbe koja pojašnjava da razlikovanje lijepog od ružnog podrazumijeva spoznaju razlike između Allahove ljubavi i Njegovog zadovoljstva od Njegove univerzalne (iskonske) volje i htijenja (el-iradetul kevnijjeti)i neizjednačavanje toga dvoga ili smatranja da je to dvoje nerazdvojno, kao što je slučaj sa džebrijama, koji kažu: “Htijenje i ljubav su isti ili su nerazdvojni, Allah voli i zadovoljan je sa svime što je htio”. I kažu: “Sva djela su Gospodaru draga jer su proizišla iz Njegovoga htijenja, a ono je bit Njegove ljubavi i zadovoljstva. Ovo zahtijeva da niko od vas ne smatra zlo ružnim, niti da traži da se loše djelo smatra lošim”. Na ovo im se odgovori riječima Uzvišenog:
«A Allah ne voli nered» (El-Bekare, 205);
«Sve što je ružno, Gospodaru tvome je mrsko» (El-Isra, 38.).
Njima je bilo nejasno kako nešto može Allahu biti mrsko kad je On to htio. I kako ne voli nešto što je htio da postoji? Ove i slične ajete su tumačili (te’vilili) tako da to Allah ne voli iz perspektive vjere niti je time zadovoljan iz perspektive zakonodavstva. Isto je i sa prezirom, tj. On loša djela nije zakonom dopustio uprkos činjenici da je zadovoljan i voli njihovo postojanje.
Na tome temelje svoju tvrdnju da im je naređeno da budu zadovoljni određenjem. "A ovo je dio određenja i mi smo njime zadovoljni. Odakle nam pravo da ga osporavamo i da se borimo protiv onoga ko ga provodi kad nam je naredno zadovoljstvo sa određenim?” Iskonstruirali su vlastito ubjeđenje na sljedeći način: "Određenje je drago Gospodaru, nama je naređeno da budemo njime zadovoljni, djela sujednaka, ne treba ništa od njih mrziti, niti osporavati."
Pridodali su tome vlastito ubjeđenje o čovjekovoj predodređenosti sudbinom i da njegova djela, zapravo, nisu njegova djela.
Ovo obavezuje na sljedeće: Uklanjanje naredbe i zabrane, dokidanje šerijata, potpuno prepuštanje sudbini i odlazak tamo gdje te sudbina odvede.
Izvor njihove pogreške je bila njihova postavka izjednačavanja između htijenja i ljubavi i njihovo ubjeđenje obaveznosti zadovoljstva sa kaderom (određenjem). Mi ćemo, inšaallah, objasniti što je vezano za ova dva poglavlja, a sva snaga je kod Allaha.
Što se tiče htijenja i ljubavi, na razliku između njih ukazuju Kur’an, sunnet, razum, čista priroda i konsenzus muslimana. Kaže Uzvišeni:
"Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan" (En-Nisa, 107.).
Allah dž.š. obavjestio je ljude da On nije zadovoljan riječima koje smišljaju, a koje u sebi sadrže neistinu, optuživanje nedužnih, lažno svjedočenje i opravdavanje zločinaca. Ajet je objavljen povodom događaja koji govori o ovim stvarima, a sve to je dio Njegovog htijenja. Jer, muslimani su jednoglasni u tome da je bilo ono što je Allah htio, a ono što nije htio – nije ni bilo.
Tumačenje ajeta da Allah ne voli neko djelo iz perspektive vjere, uprkos tome što On voli da se dogodi, nešto je od čega se mora zaštititi Allahov govor, Kur’an. Džebrije daju sljedeće značenje: “Loše djelo je Allahu drago, ali onaj ko ga bude činio neće za to biti nagrađen. Loše djelo je drago htijenjem, a po šerijatu nikad neće biti nagrađeno”.
Prvi muslimani i njihovi imami su na to gledali ovako: Loša djela srde Gospodara, ona su mu mrska i po određenju i po šerijatu, uprkos činjenici da su se dogodila Njegovim htijenjem i određenjem. On je stvorio i ono što voli i ono što ne voli. Ovako je i sa svim stvorenjima koja je stvorio. Ima ih koja Ga ljute i koje prezire – Iblis i njegova vojska i sva loša stvorenja, a ima ih koji su Mu dragi i sa kojima je zadovoljan – vjerovjesnici, poslanici, meleki i evlije. Isto je i sa djelima, On je sve stvorio. Postoje Njemu draga i Njemu mrska djela. Stvorio ih je zbog mudrosti stvaranja onoga što je mrsko i prezreno, baš kao i ljude. Uzvišeni kaže:
«…A Allah ne voli nered», (El-Bekare, 205.), iako je nered posljedica Njegovog htijenja, određenja i sudbine. I kaže:
«Ako vi budete nezahvalni – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nezahvalni, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni», (Ez-Zumer, 39.).
Nevjerovanje (kufr) i zahvalnost (šukr) događaju se Allahovim htijenjem i kaderom. Jedno od njih Mu je drago i sa njim je zadovoljan, a drugo Mu je mrsko i nije zadovoljan sa njim. Iste su i Njegove riječi nakon zabrane mnogoboštva, nepravde i razvrata:
«Sve što je ružno, Gospodaru tvome je mrsko», (El-Isra, 38.). Ono je Allahu mrsko iako se događa Njegovim htijenjem i određenjem. U sahih-predaji se bilježi da je Allahov Poslanik, .lij., rekao: "Zaista vam Allah prezire troje: Rekla-kazala, mnogo pitanja i rasipanje imetka." (Buhari i Muslim)
Ovo je prezreno iako je njegovo postojanje povezano sa Allahovim htijenjem. U Musnedu je zabilježen sljedeći hadis: "Allah voli da se koristi Njegova olakšica, kao što mrzi da se čine grijesi."[1] Ovo je ljubav i mržnja prema dvjema stvarima koje postoje, istima po htijenju, a različitima po ljubavi i mržnji. Gotovo nemoguće pobrojati slične primjere iz Kur’ana i sunneta.
Čovjeku je prirodno da kaže: Ovo djelo Allah voli, a ovo prezire i mrzi, i taj i taj radi ono što Allah ne voli. Kur’an je prepun spominjanja Allahove mržnje i srdžbe prema Allahovim neprijateljima. To je Njegovo svojstvo (sifat) na kome se zasnivaju kazna i prokletstvo. Srdžba nije sama kazna i prokletstvo, nego su kazna i prokletstvo posljedica i popratne pojave mržnje i srdžbe. Zbog toga se između toga dvoga pravi razlika, kao što kaže Uzvišeni:
«Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti», (En-Nisa, 93.).
Allah je načinio razliku između Njegove kazne, srdžbe i prokletstva. Svaku od njih je učinio posebnom u odnosu na drugu.
Poslanikova, a.s, dova je bila: "Gospodaru moj, utječem Ti se Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe, i utječem Ti se Tvojim oprostom od Tvoje kazne, i utječem se Tebi od Tebe!" (Muslim, Tirmizi, hadis prenosi Aiša, r.a.)
Dobro razmisli o Poslanikovom, a.s, traženju zaštite putem atributa (sifata) zadovoljstva (rida) od svojstva srdžbe (sehat) i traženju utočišta putem djela oprosta (el-mu‘afat) od djela kazne (el- ukube). Prvo dvoje je od svojstva (sifata), a drugo je od posljedice toga svojstva. Zatim je sve to pridodao Njegovom uzvišenom biću; sve se to vraća samo Njemu i nikome drugom. Pa ono od čega tražim utočište, Tvojom je voljom i htijenjem. I ono čime tražim Tvoje utočište, zadovoljstvo i oprost, i ono je Tvojom voljom i htijenjem. Ti, ako hoćeš, budeš zadovoljan Svojim robom i oprostiš mu, a ako hoćeš, na njeg se naljutiš i kazniš ga. Moje traženje zaštite (utočišta) od onoga što prezirem i od čega se čuvam, kao i samo sprječavanje da me to zadesi, također je Tvojim htijenjem.
l drago i mrsko, sve je to sa Tvojim određenjem i htijenjem. Moje traženje utočišta od Tebe kod Tebe je moje utjecanje Tvojoj moći, snazi, sili, milosti i dobročinstvu, što, opet, biva Tvojom moći, snagom, silom, pravdom i mudrošću. Ja ne tražim zaštitu kod drugog od drugog, niti osim kod Tebe tražim utočište od nečeg što je poteklo od Tvog htijenja i određenja. Zapravo, ono je od Tebe. Niti tražim zaštitu kod drugog od onoga što je nastalo od Tvog htijenja i određenja, nego me Ti štitiš Svojim htjenjem od onoga što biva Tvojim htijenjem. Pa, Tebi se utječem od Tebe Samog.
Ove riječi u sebi nose značenja jednoće, spoznaje i obožavanja koje poznaju samo dobro upućeni u znanje o Allahu i Njegovoj spoznaji.
Ukazali smo i pojasnili samo mali dio značenja, a kad bismo to opširno komentirali, o tome bi se moglo napisati veliko djelo. Vrata su ti odškrinuta. Ako na njih uđeš, sigurno ćeš vidjeti ono što oči nisu vidjele, što uši čule, niti bi to ikad srcu moglo dogoditi.
Želi se reći da je podjela pojavnog svijeta ljudi, svojstava i djela na Bogu ugodna, ona sa kojima je On zadovoljan i na Njemu mrska, ona sa kojima nije zadovoljan i na koja je On ljut, jasna i da na njih upućuju svi dokazi, od razuma i Objave do ljudske prirode i zdravog razmišljanja. Onaj ko to izjednači, suprotstavlja se prirodi po kojoj je Allah stvorio ljude. Suprotstavio se razumu i Objavi i izišao iz onoga sa čime su došli vjerovjesnici.
Zašto je Allah odredio razne vrste dunjalučkih i Ahiretskih kazni i ljude osvjedočio u neke od njih? Da nije siline srdžbe i mržnje prema onima koji ih svojim djelima zasluže, ne bi bilo ni srdžbe i mržnje prema njima. Ta mržnja i srdžba su rezultirali njihovim nevoljama, baš kao što je Njegova ljubav prema djelima koja voli i sa kojima je zadovoljan rezultirala raznim radostima onih koji ih čine.
Svijet se osvjedočio u počasti, potpune blagodati i pobjede koje je On ukazao svojim štićenicima (evlijama), a i poniženja, kazne i patnje prema Njegovim neprijateljima. To je najčvršći dokaz Njegove ljubavi, srdžbe i mržnje. T sama Njegova naklonost prema onima koji ga uzimaju za zaštitnika i Njegovo neprijateljstvo prema onima koji ispoljavaju neprijateljstvo prema Njemu, bit je Njegove ljubavi i srdžbe. Privrženost (muvalat) je nastala od ljubavi, a neprijateljstvo (bugd) od mržnje. Negiranje svojstava ljubavi (mehabbeta) i mržnje (kerahijjeta) jest negiranje suštine privrženosti i neprijateljstva.
Ujedno, svjedočanstvo srca o Njegovoj ljubavi i mržnji je kao svjedočanstvo ljudi o počasti i skrušenosti prema Njemu. A što se tiče pitanja "zadovoljstva sudbinom”, kaže se sljedeće:
Prvo, prema kojoj knjizi, po kom sunnetu i kojom logikom ste naučili da se mora biti zadovoljno svakom odredbom i sudbinom? Bolje rečeno, odakle znate da je to dozvoljeno, a kamoli obavezno? Ova Allahova Knjiga, Poslanikov, .as., sunnet, logični dokazi, ništa od toga ne upućuje na naredbu o tome, niti na pohvalnost toga.
Naprotiv, postoje odredbe sa kojima On nije zadovoljan, a ima i onih koji Ga srde i koje On prezire. Mi nismo zadovoljni svakim određenjem, kao što ni Uzvišeni Sudija nije zadovoljan sa svakom Svojom odredbom. Čak postoje i odredbe koje Ga ljute, kao što postoje i pojedinačne odredbe zbog kojih se srdi, zbog kojih prezire, proklinje i kudi.
Zatim se kaže: Određenje (kada’) ima dvije strane:
Jedna je njegova povezanost sa Uzvišenim Gospodarem i pripisivanje tog određenja Njemu. Posmatrano sa ove strane, On je zadovoljan sa određenjem u cjelini.
Druga strana je veza određenja sa čovjekom i pripisivanje tog određenja čovjeku. Posmatrano sa ove strane, postoji dio sa kojim je On zadovoljan i dio sa kojim nije zadovoljan.
Naprimjer, ubistvo čovjeka ima dvije strane. S obzirom da je to odredio, zapisao, htio i učinio ga krajem ubijenog, On je zadovoljan time. Međutim, s obzirom da je to čin ubice, da ga je on počinio i uradio s predumišljajem i svojom voljom te da je time neposlušan Allahu, On njime nije zadovoljan i srdi se zbog toga.
[1] Ahmed, 5.832, 5.839, (2/108); hadis bilježi i EI-Hejsemi u EI-Medžme’u i kaže: "Hadis bilježi Ahmed od pouzdanih prenosilaca", a bilježe ga i EI-Bezzar i Et- Taberani, sa dobrim (hasen) senedom.
Odlomak iz knjige: "Stepeni duhovnog uzdizanja" ibn Kajjim
Prijevod: Nedžad Ćeman, Rasim Brković, Senad Ćeman
Redaktura prijevoda: dr. Džemaludin Latić, mr. Muhamed Mehanović, Abdulvaris Ribo, Amel Sarajlić
Lektor: Isnam Taljić
Izdavač: prof. Ali Amish, Sarajevo 2005.
Tvrdi uvez, 557. str,
Akos.bA
