Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Lažne poslovice, naroda trovalice

Lažne poslovice, naroda trovalice

Kada ih čujete, znajte da svjedočite opravdavanju zla i zatrovanosti uma neodgojene, obezličene i ulijenjene mase. Inače, same izreke i izjave ne čine zlo, ali kada laži postanu poslovice one su “naroda trovalice” i dočaravaju njegovo teško stanje

Niko ne želi posumnjati u svoju razboritost jer je njome svakako zadovoljan. Ipak, često čujem da naš narod izgovara neke blesave rečenice pripisujući ih narodnim izrekama. Reakcije stranaca na njih bile su mi prosvjetljujuće. Naime, njima se učinilo da shvataju zašto naš narod smatraju priglupim (i to ne samo u vicevima) i koja je logika u ponosu tim vicevima. To su sljedeće izjave: “Bolje džaba ležat’, nego džabe radit’”, “Mi smo društvo u tranziciji”, “Neće propast’ država”, “Jaka su leđa u države”, “Ne uplaćujem džabe socijalno cijeli život. Ako me strefi srčani, nek’ me popravljaju, nek’ ugrađuju stent”, “Bacam smeće kroz prozor auta, a i na ulici, jer tako smećari imaju posla i ne otpuštaju ih”, te ona Orvelova: “Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije”. Kada ih čujete, znajte da svjedočite opravdavanju zla i zatrovanosti uma neodgojene, obezličene i ulijenjene mase. Inače, same izreke i izjave ne čine zlo, ali kada laži postanu poslovice one su “naroda trovalice” i dočaravaju njegovo teško stanje.

“Bolje džaba ležat’, nego džabe radit’”

Da kojim slučajem nemamo tradiciju “volonterskog” rada na radnim akcijama u SFRJ, potom rada za pare koje gube vrijednost usljed devalvacije dinara, “hodočašće” državi na protestno moljakanje da uplate doprinose jer je firma propala, mi vjerovatno ne bismo znali šta znači “džabe raditi”. Bilo gdje u svijetu, osim u područjima gdje vlada ropstvo (pa ni tamo doslovno), biti zaposlen a ne zarađivati je nešto što je za zatvaranje poslodavca, posebno na “truhlom” Zapadu.
Nažalost, vjerovanje u lijenost koja ide uz ovu izreku kod nas pojačavaju i nesavjesni privatnici kod kojih plaće podugo kasne ili ih “zaborave isplatiti”. Zato ljudi zaista vjeruju da je bolje džaba ležati i ne raditi, makar se ulijenili. Ono što žalosti je zloputreba vjere izjavama tipa “halali brate!”, ili s još glupljim komentarima (makar plate i ne bilo) riječima: “Halal im bilo što mi nisu platili, neću više nikad za njih raditi!” Ma, nemoj!

“Mi smo društvo u tranziciji”

Kada se izrekne, ovo zvuči kao teorija iz biologije kojom se želi reći da naše društvo evoluira iz nižeg oblika u neko više. Nažalost, čini se da niko nije spomenuo da riječ “tranzicija” znači “prelazak” i da ovdje podrazumijeva prelazak iz socijalizma i centraliziranog planiranja u moderno društvo, a ne iz socijalizma u “napredni” socijalizam. Nažalost, kada strani ulagači dođu u Bosnu i Hercegovinu, vide da je cijena radne snage povoljna, ali da su porezi državi preveliki. To znači da je tretman stranog ulaganja sličan onom u (nekadašnjim) socijalističkim državama. U ekonomskom i mentalnom smislu, mi još uvijek nismo izašli iz socijalizma. Štaviše, i dalje velik broj ljudi s čežnjom gleda u mrtvu SFRJ, pa se čak i propaganda izvjesnih političkih partija i stranaka oslanja na sistem koji je propao nedugo nakon pada čelične zavjese i SSSR-a. I o kakvoj tranziciji onda možemo govoriti, kad ljudi ne shvataju da smo ušli u globalnu borbu za egzistenciju na svjetskom tržištu. Tržištu u kojem nam, i cijenom i kvalitetom, nije konkurencija neka fabrika u Tuzli ili Visokom, nego radnici svih zemalja na ovoj planeti, pa čak i proleteri Kine.

“Neće propast’ država!”

Da ste uposleni kod privatnika i da plaće nema jer je firma propala, sigurno vas niko ne bi poslao u glavni grad pred Parlament da protestirate i tražite plaću. Privatnika bi smatrali neuspješnim, podigli biste tužbu i na tome bi se priča završila.

Međutim, kod nas su, lošom (polu)privatizacijom, mnogi nekadašnji državni giganti i uspješni poslovni subjekti, možda i namjerno, strovaljeni u propast. Političari bi nakon protesta radnicima obećali isplaćivanje dugova koje je neko, poslovnim pogreškama, napravio. Da, to je uobičajen scenarij iza kojeg stoji bahat stav znan kao “neće propast država ako i njima dadnemo”. Tako je opravdavana nesposobnost države kao firme na tržištu. S tom izjavom brisana je savjest i olakšana krađa državnog budžeta u čije je ime neko pokušao biti privatnik. Pokušao.

Nažalost, naši ljudi ne shvataju da je prirodno da većina firmi u državnom vlasništvu propada jer to nije funkcija države. Država valjda treba da drži, poput posude u jednom stanju (engl. state), da drži u poretku cijelo društvo, a ne da se bavi proizvodnjom. Zbog toga me svaki put iznenadi kad čujem da “država treba da otvara radna mjesta”, ili da “omogući uvjete”. I na tim stravično glupim rečenicama sve ostaje, kao na prešutnom priznanju da ona, zapravo, “ne otvara radna mjesta”, što znamo, a znamo odranije i da “nije omogućila dobre uvjete”.

“Jaka su leđa u države”

Sposobnost političara da “jakim rukama države” finansijski sklanjaju “trnje dugova gubitaša” vrhunac je oholosti. Za to je, naravno, kriv narod, koji i mentalno i duhovno tretira državu kao Boga Dragog. Veliki broj vjernika u SFRJ (zakletih kao u kip-božanstvo koje se raspao) i dan-danas ponavljaju molitvenu rečenicu: “Jaka su leđa u države”, slamajući logiku tržišta i rada. Nažalost, i dalje mnogi čekaju da država, poput kakvog hirurga, riješi probleme nezaposlenosti, da otvori “radna mjesta” tj. firme, i da se nekako riješi i loše privatizacije i nesposobnosti za opstanak na tržištu. Kao da je riječ o “natprirodnom biću”, a ne o obliku organizacije društva na određenoj teritoriji.

To dalje vodi do opčinjenosti fenomenom državnosti i opijenošću plemenskim ponosom. Čini se da je baš taj lagodni, socijalno samouvjereni socijalistički stav prema državi, samog sebe oholo doveo do propasti i utjecao na jačanje žestokih nacionalizama. Da, bivša je država, poput kakve velike firme, prkosno loše poslovala, pa nam je, osim lijepog sjećanja, u naslijeđe ostavila i velike dugove.

Zaista, niko normalan i ozbiljan svoje dijete neće odgajati s namjerom da bude razmaženo. Niko neće, također, vjerniku muslimanu reći: “Neće propast’ vjera ako ne dadneš zekat”, opravdavaući nedavanje. Propašće. Prije svega njegova vjera. Teško nama, k’o i Grčkoj, s uvjerenjem da država neće propasti. Da korupcija državi ne može ništa. Da su “leđa u države jaka”. Da smo neuništivi.

“Ne uplaćujem džabe socijalno cijeli život…”

Mentalitet tek mijenjaju “Muje” našeg naroda koji vole jesti janjetinu i umakati hljeb u “ono što biba”, kao i Ante i Pavli koji vole čvarke i rakiju. Čudno je to, jer im je do jučer bilo svejedno hoće li potpuno stradati od masnoće, pa su se smijali uz onu: “Ne uplaćujem džabe socijalno cijeli život. Ako me strefi srčani, nek’ me popravljaju, nek’ ugrađuju stent!” A običan narod primjećuje da, kad se razbole liječnici i njihova djeca, oni sebe i svoje odvode na liječenje izvan BiH. Izgleda da ima mnogo istine u izreci: “Mezarluci i groblja su puna grešaka liječnika”. Ona mijenja mentalitet i stav kako je džabno ili “socijalno” najbolje. Nažalost, zbog nepouzdanosti i nedosljednosti narod se radije okreće privatnicima ili ide izvan države, svjestan da, kad već mora platiti, bolje da ne plaća životom. Nešto se tu kod Muja, Anta i Pavli pomalo mijenja. Za početak, tepsija za pečenje i ražanj. Da bude ukusnije.

“Bacam smeće kroz prozor auta…”

Opravdati peksinluk je izazov. “Ja bacam smeće kroz prozor auta, a i na ulici, jer tako komunalci imaju posla i ne otpuštaju ih”. Time se nekultura doživaljava kao zapošljavanje ljudi u komunalnom. I dok u cijelom svijetu za takvo ponašanje slijedi kazna, kod nas je to lažna plemenitost. Dok je svuda nauka usmjerena ka proizvodnji mašina koje će obavljati ovakve i slične teške poslove za sitne pare, dotle naši gazde-glupani s hladnim pivom u ruci gledaju kako njihovih pet radnika lome svoje kičme utovarajući ono što bi mogao jedan viljuškarom. Ni gazdi ni državi ne trebaju viljuškari, kao ni nezaposleni robovi, niti zdravlje tih robova-radnika. Kažu da im uplaćuju socijalno. Kažu. Ljudi to trpe jer nemaju poduzetničkog duha. Ne žele biti “prokleti” kapitalisti. Bolja je “socijala” i ponosno ispijanje kahve ili piva ispred granapa nakon napornog dana, nego rizik. Definitivno. Pa zašto onda ljudi kod nas i dalje mrze kapitalizam? Zato što vole “skromnost”?

Orwellova: “Sve su životinje jednake…”

“Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije”, rečenica je iz Orwellove “Životinjske farme”. Ona još više uništava mentalitet našeg naroda, posebno onog koji se smatra načitanijim. Zato danas sa sigurnošću možemo reći da je to mantra polupismenih i lažnih pravednika. Ona oslikava mentalitet intelektual(nih ov)aca koje očekuju da ih se tretira jednako. To nije realno, jer se ljudi rađaju u različito situiranim porodicama, s različitim kvocijentom inteligencije (IQ), različitim aspiracijama i čime sve ne. Hvala Bogu što ljudi nikada neće biti jednaki. Oni samo mogu biti rođeni kao jednako slobodni da nešto učine od svog života. Sputavajućih i olakšavajućih okolnosti ima, a njih narod naziva kaderom ili određenjem Božijim. To je onaj dobri narod koji je svjestan da se ne obožava uspjeh nego Dragi Bog, i koji zna da nafaka nije svima ista.

Talentirane osobe koje ne žele biti dio društva s palanačkim mentalitetom ne zaziru od toga da izađu iz ovog lošeg totalitarističkog filma. Zbog toga neki i odlaze tamo gdje se valjano procjenjuje njihova sposobnost i pruža prilika za rast, napredovanje i doprinos cijelom društvu. A to nisu državne firme niti naši torovi. Da, zato iz Bosne odlaze i najbolji intelektualci i učenici, i to potpuno sretni, bez žala i grižnje savjesti. I zaista, treba li ikome zamjeriti ako bude primljen na Oxford ili bude cijenjen zbog rada kao da je završio najugledniju školu? Tako su i u vrijeme Osmanskog carstva takvi s radošću išli u Stambol na školovanje. Zato danas ljudi pakuju kofere i vraćaju se u Bosnu tek jednom godišnje. U izrekama i izjavama koje smo naveli i oni vide otrov svog naroda. Sve dok je takvo stanje, najbolji se nemaju gdje vratiti. Na vlasti su ovčari, pod njima je mentalitet ovaca. Ovce su uvjerene da su svi jednaki. Ne. Svi su rođeni samo jednako slobodni, jer nije jednako biti školovan i biti nepismen.

Nadamo se kraju trpljenja glupavosti

Čudna li je ta tradicija trpljenja (tj. tolerancije). Možda u sebi ovaj narod ponavlja: “Ne mogu oni mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”, ili “ne mogu oni mene patit’ koliko ja mogu izdržat’!” Jer, ako išta zna ovaj naš narod, to je da trpi i da se provlači. To je kroz historiju pokazao s nekom glupavom energičnošću. I Kulinovu i Sultanovu i Austrougarovu i Kraljevu SHS i Titinu Jugoslaviju – kroz sve je proklizao i, čini mu se, rasturio ih, mada znamo da nikad i ni za čiji raspad nije bio raspoložen. Pa, neće valjda i svoju državu, u muci sazdanu, satrati glupim odnosom prema mudrosti. Valjda će, za početak, odbaciti glupe stavove koje smo ovdje nabrojali.

Piše: Emir Džambegović

novovrijeme.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top