Kur’an – naše bogatstvo i sreća!

Abdullah ibn Mes’ud, r.a. je jedne prilike kazao: „Ko može svoje bogatstvo podići na nebo, gdje ga ne mogu rastočiti crvi i pokrasti lopovi, neka to učini jer je srce čovjeka vezano za njegovo bogatstvo!“(1)

Ovim nam riječima, časni ashab ukazuje na listu prioriteta u životu jednog vjernika, ukazuje na iskorištavanje prolaznih dobara dunjaluka radi stjecanja vječnih blagodati ahireta, kao i da je najveća sreća jednog vjernika u islamu.

Piše: Nedim Botić

Gdje smo mi u odnosu na poruku ovih riječi?

Zapitajmo se šta je to što nam otežava učenje Kur’ana i istinski uljepšavanje naših života s primjenom njegovih načela? Šta je to što nas odvaja od užitka u vjeri, zbog čega nas je učenje Kur’ana teško, zašto kad se osvrnemo na prošlost žalimo za vremenima kad smo po našem sudu bili bolji muslimani, klanjali noćni namaz, postili nafile, a danas takvi više nismo? Zašto?

Ukoliko se osvrnemo oko nas, vidjet ćemo među drugim muslimanima slične stvari. Nažalost, uobičajeno je da se čovjek, neposredno nakon početka prakticiranja vjere, osjeti sretno, jako, pun je poleta, zanosa…sve bi da može u jednom dahu uradio, sve ga zanima, o vjeri danonoćno misli, čita, razgovara. No, s protokom vremena taj zanosa opada, želja za ibadetom se smanjuje, nur se s srca gubi i čovjek počinje sve više da priča o dunjaluku, a sve manje o islamu.

Muslimanov duhovni i praktični život bi se  svakim danom do kraja života trebao poboljšavati i popravljati, a ne obratno – svakim danom nazadovati i pogoršavati. Što god musliman više vremena ŽIVI islam, on bi trebao da u vjeri s protokom vremena bude bolji, ne gori. Aid El-Karni kad opisuje znake gafleta i nemara, kaže da je znak nemara da tvoje juče bude bolje od onoga danas.  To znači, ako si na početku praktikovanja dina bio bolji nego danas, negdje na tvom putu zadesio te nemar, ali to ne znači da imaš izgovor da i dalje ostaneš takav.

Naše brige…

Svako od nas ima očekivanja u ovom i budućem životu, tragamo za ispunjenjem naših snova i ciljeva. Neumorno tragamo za ispunjenjem naših potreba i njima se predajemo. Radi njih bdijemo i odričemo se mnogih stvari koje želimo sad, da bismo imali nešto sutra. I tu mnogi od nas upadnu u zamku postavljanja prioriteta.

Koji su naši prioriteti u životu? Ujutro kad se budimo, šta prvo pomislimo? Koliko od nas kad se budi, jedina mu je briga kako zadovoljiti Allaha i pomoći ummetu i svim ljudima biti od koristi? Koliko od nas misli samo na sebe, živi za sebe, dovi samo za sebe? Koliko od nas u drugom muslimanu istinski vidi svoga brata, ne samo samo na riječima, već i u u srcu da osjeti tu bliskost?

„…srce čovjeka je vezano za njegovo bogatstvo.“

U prirodi je insana da voli ono što mu je blisko, što može imati odmah, bez čekanja. Zato je mnogim ljudima dunjaluk preokupacija, a ahiret i stran i dalek. Ko će dočekati tamo sevape, daj ti nama odmah ovdje. Priroda je to insana. Malo ko ima strpljenja da sačeka rezultate, uspjeh i sreću. Tempo modernog života nas uči da želimo sve, i to odmah sada. Zato da bi se promijenio i naš odnos spram islama općenito, a posebno spram Allahove Knjige, moramo da promijenimo način na koji gledamo na ovaj život i na budući.

Mudar je čovjek koji svaku stvar stavi na mjesto koje joj pripada i pridaje joj značaj shodno njenoj vrijednosti. Dunjaluk ima svoje mjesto, kao i ahiret. Dunjaluk je kuća prolaznosti, a ahiret je istinski dom. Shvatimo ahiret kao dugoročno ulaganje, štednju dobrih djela i trud u stjecanju zadovoljstva Milostivog. Dunjaluk nam tad dođe kao prilika da se zaradi nešto veće, uzvišenije i ljepše, radimo na njemu, ali ne zaboravljamo da je ahiret bolji i da njemu idemo. Ukoliko nam se kriteriji obrnu, pa nam dunjaluk bude u srcu velik, a ahiret mali, nećemo imati volje radimo na stjecanju ahiretskih nagrada jer vrijednost njihova je za nas pomućena.

Gdje je Kur’an na ljestvici naših prioriteta?

Zapitajmo se zašto nam je Kur’an na ljestvici prioriteta negdje na kraju? Zašto ne možemo godinama savladati sufaru i pravila ispravnog učenja? Kažemo teško je, nemamo vremena, ne može to svako. Da, da…mi to možemo reći da bismo se pred drugima opravdali, a u srcu osjećamo stid jer i samo znamo da to nije istina. Znamo da ti izgovori nisu kod Allaha istinski razlozi, a On zna šta naša srca kriju. Zašto nemamo problema s učenje stranih jezika, samo za jedan ispit na fakultetu pročitamo i po hiljadu stranica teksta, ne spavamo noćima da bismo zaradili nešto od dunjalučkih dobara? Primjera je mnogo, i svako ih od nas zna.

Ne shvatimo ovo kao kritiku, već kao apel svima nama.

ODVOJIMO DIO SVOG VREMENA ZA ALLAHA, ODVOJIMO DIO SVOG VREMENA ZA ONOGA KOJI NAS JE STVORIO.

Uzvišeni se o nama brine od kad smo zameci u utrobama naših majki bili, s svih strana blagodati nam šalje, i sve što imamo od Njega je. Pa kako Njega da zaboravimo? Učimo Kur’an radi Njega, i opet, milošću Njegovom, sve se nama dobro vraća. Zar očekujemo da nešto od dunjaluka steknemo bježeći od Allaha, a On je Vlasnik svega na nebesima i Zemlji?

Nastojmo da shvatimo vrijednost Kur’ana, da poštujemo Onoga čije su Riječi to, i zapitajmo se: šta ja mogu uraditi u ime Allaha danas da bi budućnost ummeta i svih ljudi sutra bila svijetlija.

(1) – Predaju bilježe: Ibn Ebi Šejba u Musannefu, 8/159, i imam Ebu Davud u svom djelu E-Zuhd, str. 177.

akos.ba