Kumovi

Još jedan lijep jesenji dan primakao se kraju. Sunce je zašlo i tiha, svježa noć već je pala na krovove kuća, na polja i brda u pozadini. Donijela je mir svemu živom na zemlji. Umorna od dana koji je upravo protekao, Hajrija se nasloni na zid da predahne. Još da postavi ukućanima večeru, pa da ranije legne i odmori se. Sljedeći dan koji je čeka biće naporan i pun obaveza. Tiho kucanje na vratima prenu je iz razmišljanja. „Ko li je u ovo doba?“ pomisli i ustade da otvori. Na dovratku, u polumraku, prepozna lice svoje kume Stane. Učini joj se vrlo blijeda i nekako čudna. „Da joj se nije šta u kući desilo?“ pomisli, a glasno, prilično meko i oprezno reče: „Bujrum u kuću kuma Stano. A kojim dobrom?“ i pomjeri se da je propusti unutra.

„Daleko je od dobra, moja kumo Ajrija. Umrije mi đever prije četvrt ure, prav, zdrav. Ni bio slab, niti se na šta žalio. I danas je s Kostom bio u polju k’o svaki dan. Jedino reče da ne može večerat, izmače se u svoj dio sobe, a malo kasnije vrisnu, uvati se za lijevu stranu prsa i izvrnu. Dok pritrčasmo ja i brat mu u njemu niđe duše. K’o da je ptičica prhnula i odlećela. Muškinje osta oko njega da ga oprema i oblači, a ja dođoh k tebi. Pomozi mi, da si pobogu sestra! Ti znaš običaje u crnogorskom narodu. Ode mi obraz ako sjutra do polaska na groblje, ne bude sve kuhano, pečeno i spremljeno. A niko ne umije zgotovit i slatko i slano ka ti. E zato sam ti ovako kasno došla u kuću. Ako mi ti noćas ne pomogneš, onda mi sigurno ni Bog neće pomoći“, dovrši svoju priču Stana, skupi ruke u krilu i zagleda se u svoju stasitu, krupnu, stamenu kumu.

U njenom srcu nije bilo ni traga sumnje da Hajrija neće poći, samo je znala da je umorna. Da njen dan počinje uvijek u cik zore, a završava se pred noć. Kao uostalom i njen vlastiti i većine žena ovih brda. Voljela je kod svoje kume Hajrije čvrstinu i odlučnost u liku i držanju, u svemu što čini. Prijatelj na kojeg se možeš osloniti u svako doba, u svakoj prilici i znati da neće pokleknuti. Kao stijena. Skoro je zaboravila koliko se dugo znaju, još od rane mladosti. Blizu će deset godina od kada su kume, a nikad jedna drugu nisu mrko pogledale. Bile su dvije potpuno različite prirode, pa su se možda i zato tako dobro uklapale. Ali i voljele.

Poćutaše obje još neko vrijeme, svaka sa svojim mislima, pa Hajrija ustade i prekide tišinu: „Pošto će Kurte noćas sa nama na bdijenje, one dvije male će uspavati Azema. Sreća što je u kući. Velika je. A umije lijepo sa mlađim sestricama. S njom su sigurne k’o sa mnom. Odoh da se obučem, pa da idemo, noć nas ne čeka.“

Nešto kasnije, visoki sredovječni muškarac i za njim dvije žene zamakoše u noć. Do Stanine kuće trebalo im je desetak minuta. U kući nađoše dosta muškaraca, rođaka i prijatelja okupljenih oko umrlog. Kurte osta sa njima, a njih dvije produžiše u onaj dio gdje se sprema hrana i čuva bijela mrs. Hajrija odmah naredi dvjema mladim snahama da pripreme meso za kuhanje i pečenje. Stana joj donese brašno, sir, jaja i šećer i onda njih dvije zasukaše rukave. Najprije umijesiše slane pite, potom slatke pite i halvu. Zgotovilo se i meso onako kako je ona najbolje umjela. Noć je izmicala i tek kad se počela bijeliti zora one sjedoše da popiju kafu. Sve je bilo spremljeno, čitava je kuća mirisala, a njih dvije su bile blijede i umorne. Ali zadovoljne što je ovaj teški dio posla dovršen i što će Kosta u danu koji sviće, moći lijepo ispratiti svog Ratka na zadnji put. Dostojno sa jelom i pićem, u kući i na groblju, kako je vijekovima ovdje običaj.

Dok je polako ispijala kafu, Hajrija se prisjećala. Proteklo je otad više od devet godina, a slike su bistre i jasne k’o da se sve juče zbilo.

Već dosta vremena bila je u domu svog novog muža. Kurte je bio izdanak stare ugledne porodice Kalić, koja je više od sto godina proživjela u ovom dijelu Crne Gore. Čovjek od imena i ugleda. Neobično staložen i mudar, našao je načina da svojoj ženi pomogne da preboli smrt mladog muža Jusufa, svog rođaka u drugom koljenu. Da pregori ostavljanje dviju djevojčica u svekrovoj kući. Ponosita, a zatvorena Hajrija nikad nije dozvolila da muž ili neko njegov primjeti njen bol. Sakrila ga je u najdublje ponore svoje duše. Puštala ga je na slobodu noću, kad svi pospu, a ona opustošena čežnjom za svojim djevojčicama budna dočekivala zoru. Često u suzama koje bi spretno prikrila kad bi se Kurte okrenuo u postelji ili je razbuđen pitao što ne spava. Znao je on koliki jad izgriza dušu njegove žene i on je bio njen tihi, čvrsti oslonac. Bio je dobre naravi, što nije baš često u ovim krajevima, jer surovost života ljude čini surovim. Mnogi od njegovih rođaka i prijatelja tukli su svoje žene, često bez razloga, tek da na najbližem iskale svoj bijes i nemoć. Život je šibao njih, a oni svoje žene. Kurte je tu bio izuzetak.

Bio je beskrajno sretan kada mu se krajem druge godine braka rodio sin. Njegov prvenac Mehmed. Radovao se što će novo majčinstvo ublažiti bol u Hajrijinom srcu. Novi život u utrobi žene najljepši je dar koji Bog šalje ljudima.

„Nema sinko radosti u kući bez malog djeteta“, govorila je njegova majka kad bi se kod nekog od njegove trojice braće desila prinova.

Briga oko malog Mehmeda i njegovog napredovanja sasvim je ispunila Hajriju i Kurte je shvatio da se ona oporavila. Bila je vedrija, poletnija i sve joj je išlo od ruke. Više topline pružala je i njemu i on je bio sretan. Zajedničko dijeljenje sitnih i krupnih briga života, ali i više topline u noćnim milovanjima koja su njemu i njoj donosila radost.

Hajrija je konačno našla mir. Dječak je lijepo rastao i bio radost ocu i majci, djedu i bijači i amidžama. Bila je spokojna i zbog svojih djevojčica, Bege i Azeme, koje su mirno rasle u djedovoj kući. Kad god bi stigla ona je išla da ih obiđe. Obje lijepe i pametne, a mlađa Azema likom i postupcima vrlo je sličila svom ocu. Sitnim majčinim poklonima radovala se i trčala joj u zagrljaj, dok je starija bila povučena i prema majci prilično ravnodušna. Iz tih posjeta Hajrija se vraćala mirna i sretna.

Ponekad bi je ipak u noćnim satima počeo nagrizati strah da će sve izgubiti. Baš zato što je trenutno sretna. Dva puta do sada ona je ostajala bez muževa. A sudbine i ljudi tako su nepredvidivi.

Bio je početak proljeća, kad je njen Kurte nekoliko noći za redom došao mračan iz kuće jednog od braće. Ćutao je i mučio neku svoju muku. Kad ga je pitala, samo je odmahnuo rukom. Poslije tri noći ponovo ga je upitala šta mu je i na njegovo „Ništa“, ona je ljutito viknula: „Zaboga čovječe jesmo li zato jedno s drugim da ćutimo i gutamo svak svoj čemer? Što nas je onda Bog sastavio? Hoću da mi smjesta kažeš šta je! Ako muči tebe, nek muči i mene.“

Kurte je digao oči i toplo je pogledao. Još je ćutao. Ne zato što joj nije htio reći, već što ju je beskrajno poštovao, svog pravog druga u dobru i zlu.

„Moja ženo, stižu hude vijesti pa zato i ne žurim da ti ih reknem. Stig’o je iz Carigrada komšija Mulaz Memović što tamo živi više od dvades godina. Turska ponovo ratuje. I ne piše se dobro ovog puta. Mulaz kaže, a vidi se da mnogo stvari znade da Turska carevina nikad nije bila slabija. On je u vojsci službovo više godina i prvi put je u toj silnoj, čuvenoj vojsci rasulo. A digle su se na nju sve zemlje pod njom: Bugarska, Srbija i Grecija i Makedonija. Nekakav Balkan kaže. Neće ni ova naša brda ostat mirna. Bojim se krvi i zle sreće moja Hajrija.“

„Ta će kob, akobogda, nas zaobići. Ne vidim ko bi i zašto potpalio fitilj ovdje? Svima nam je dobro zajedno i nama i Crnogorcima.“

,,E moja ženo, ako glavešinama duhne u glavu da poratuju, nas male neće niko ni pitati! Tako ti je od kako postoji svijet. Što bi sad bilo drukčije?“

„Hajde ne razbijaj glavu unaprijed. Daće dobri Bog, pa ništa od ovog što zborismo neće biti. Hajmo spavati.“

Nije prošlo mnogo od onog njihovog noćnog razgovora, u selu se počeše dešavati neobične stvari. Kako počeše redovno stizati vijesti o porazima turske i napredovanju protivničkih vojski, u selu zahladiše oduvijek dobri komšijski odnosi Crnogoraca i Muslimana. Pozdravi ostaše, ali toplina i srdačnost se izgubiše. Sve se još više pokvari kad u nekoj svađi oko pomjerene međe sijevnuše noževi i kad izbodeni susjed nakon dva dana izdahnu. Nesreća bi se brže slegla da su oba muškarca bila iz istog naroda, ali nisu. Izbodeni je bio Crnogorac. Ubica je stuštio tabane i niko ga više nije naš’o, ali je ostavio jad i podjelu u čitavom kraju. Počeše se skupljati komite. Sve poče ličiti na rat i krv i nije više bilo pametnog ni u jednom narodu koji je to mogao zaustaviti. A sigurno ih niko ne bi ni slušao. Pameti i ljudskosti u ratovima je malo.

Jedne noći lijepe i zvjezdane, Kurte od braće dođe tek iza ponoći. Hajrija ga je budna čekala. Bila je brižna i činilo joj se da će joj grudi pući. Primijeti da joj je muž vrlo blijed. Ćutali su oboje neko vrijeme, on je povremeno odhukivao i bilo je jasno da mu je teško. Zato je Hajrija mudro ćutala i čekala da sam kaže šta mu je na duši.

„Moja ženo, ja noćas odlučih za navijek, pa hoće li izać na zlo il’ dobro viđećemo!“

„Hairli bilo šta god da je.“

„Moja braća i otac riješiše noćas da isele za Tursku. Polaze za koji dan. Ti znaš da su Murat i Ago, moja starija braća ponositi , a oštri na jeziku. Ponekom su se od ranije i zamjerili. Neće umjet u ovom metežu sačuvat glave. A glave su najvažnije. Čeljad i glave. Imetak se ima i nema. Bog nam ga daje i uzima. Ali život samo jednom! A ljudi kad se u ovakim vremenima prozle glave lako lete. E zato oni hoće na put bez povratka. Nadaju se da će tamo naći svoje novo ognjište.“

Kurte malo poćuta, pa kao da skida teret sa leđa dovrši: „A ja odlučih da ostanem ovdje, pa što Bog da. Tu sam ponik’o, proživio više od polovine života, e hoću i da kosti ovdje ostavim. I đedovi su ih ovuda rasuli. Da li ću umrijeti od Boga ili od ljudske ruke sve mi je svejedno. Ja odavde ne idem.“

Svo vrijeme žena je ćutala. Dobro je poznavala muža i znala je da je njegova odluka konačna. Morao je slomiti sebe, svoju dušu prije nego je donese. Poslije, odstupanja više nema.

„A šta će učiniti s kućom i imanjima?“ duboko uzdahnuvši upita.

„Kuću i veće imanje već su prodali komšiji Ratku, a ostala ostavljaju meni da ih prodam kad mognem. Oni odoše u tuđinu, a sve svoje ostaviše“, dovrši Kurte i okrenu glavu da mu žena ne spazi suzu koja zaiskri u oku.

Sljedećih nekoliko dana bili su najtužniji u njihovom životu. Rastanak sa roditeljima, braćom i dvjema sestrama potpuno je slomio Kurta. Ćutao je danima i nosio svoju muku u sebi kao tešku bolest. Modri kolutovi oko očiju svjedočili su o besanim noćima.

„Kako da ga tješim kad znam da mu je srce otišlo s njima? Koje riječi mogu ublažiti živu ranu? Takvih nema! A znam da je ostao zbog mene i mojih šćeri. Ne mora to da mi kaže. Meni je sve jasno. Malo je ovakvih ljudi. Ovakvo srce mogu imati samo odabrani. A moj Kurte, sigurna sam, spada u te odabrane.“

Dok je ovako razmišljala, val topline razlio bi joj se grudima i bar na tren sklonio u stranu tugu koja ih je danima lomila.

Kad se Hajriji nakon nekoliko sljedećih dana učinilo da bol počinje da jenjava, nova nevolja sručila im se na glavu. Tri naredna dana dolazili su po Kurta predstavnici nove crnogorske vlasti i vodili ga na saslušanje. Ostajao je dugo, po pet, šest sati i vraćao se blijed i iscrpljen. Svojoj ženi jedino bi kazao da ga ispituju o ocu i braći, gdje su otišli i zašto – i ništa više. Pojedinosti tih ispitivanja, kao i sumnje da su ga možda tukli nije iz njega mogla izvući ni kliještima. Opet se zatvorio u svoju tvrdu ljušturu, u kojoj je patio sam, a u tu patnju nije puštao svoju životnu saputnicu.

Čvrsta kao kamen Hajrija je ove teške dane stoički podnosila. Ni pogledom ni riječju ona svom čovjeku nije htjela pokazati da se boji. Da je teški razarajući strah parališe i oduzima joj snagu. Da je ostala bez daha kad je saznala da su komšiju Begana odveli prije dva dana i više se nije vratio. Šta ako mrak pojede i njenog Kurta. Nekoliko noći provela je potpuno budna. „Bože ima li izlaza iz ovog mraka? Ja ga bar ne vidim. Pomozi mi.“ I nastavljala bi tiho da moli Svemoćnog Stvoritelja da joj olaška i sačuva glavu njenog čovjeka.

Tračak nade zaiskrio je u njenom srcu kad se prisjetila odanih prijatelja Koste i Stane. Ljudi koje nisu izmijenila nova vremena, ni metež, ni promjena vlasti. Otvoren dom i toplo srce oni su uvijek nudili, i prije i sada.

Kosta je bio pedesetogodišnjak, visok, koščat, prodornih crnih očiju, tamne kose prošarane sjedinom, rumenih obraza i nečeg neopisivo otmjenog u liku i držanju. Sve je to on naslijedio od svog oca, a svoj ugled zidao vlastitim poštenjem, odmjerenošću i mudrinom. Zato je bio cijenjen i u mlađim godinama. Njegova riječ imala je težinu i vrijednost, čak i u ovim mračnim vremenima. Uvažavale su ga i nove crnogorske vlasti.

„Jedino bi Kosta imao dovoljno odvažnosti i čvrstine da zaštiti mog muža i moju đecu. Sad kad smo ostali na vjetrometini, a Kurte bez oslonca u svojem ocu i braći. Kosta je moj spas. Ako mu ponudim kumstvo mom najmlađem đetetu uzdam se u Boga da me neće odbiti“, ovako je jedne besane noći razmišljala Hajrija.

Znala je ona dobro da je kumstvo svetinja u ovim brdima. Čast za onog čije je dijete, obaveza i potpuna odanost onog ko kumuje. Bila je i sama svjedok mnogim trajnim i čvrstim prijateljstvima građenim na ovoj vezi.

Sutradan, ujutro, Hajrija je o svojoj odluci obavijestila muža: „Kurte ja bih ponudila Kosti da nam ošiša Eminu. Moćan je i ugledan i ako pristane na kumstvo biće nam zaštita. A to nam treba u ovom vremenu.“

„Kako god ti misliš, tako i uradi. Meni je svejedno“, tiho joj odvrati Kurte.

„Hoćemo li čekati njegovu slavu ili otići odmah noćas?“ nastavi Hajrija pokušavajući da podijeli sa mužem težinu i važnost odluke koju je donijela prethodne noći.

„Ti to umiješ prosuditi bolje od mene.“

I njoj bi jasno da će odluku i spremanje morati sama da obavi. On je bio slomljen i proći će dosta vremena da se oporavi i bude njen stari Kurte.

Ostatak dana provedoše svako svojim poslom, a popodne Hajrija pripremi poklone za buduće kumove i njihovu djecu. Posebno lijepa i raskošna bila je tkana lanena košulja za Kostu, sa finim sitnim vezom po skutima i uz nju crnogorska kapa od meke crvene čohe koju je Kurte kupio kod trgovaca u Bijelom Polju.

Kad poče da se smračuje, Hajrija okupa i lijepo obuče rumenu jednogodišnju djevojčicu, opremi sebe i muža, njemu predade dijete, a ona ponese torbu sa darovima. Krenuše Kostinoj kući.

U kući zatekoše Kostu i Stanu, njegovog neoženjenog brata Ratka i nekoliko unučadi. Sinovi i snahe još su bili u polju.

„Dobro veče domaćini, ima li bujruma?“ oglasi se Kurte na vratima.

„Dobra vam sreća i dobro nam došli. Za take goste vazda bujruma i vazda otvorenih vrata“, lako skoči na noge Kosta i vedar i nasmijan pruži ruku dobrodošlice svom susjedu. Stana priđe Hajriji i prihvati joj iz ruku dijete. Pošto se smjestiše i upitaše za zdravlje, Stana vrati djevojčicu majci i povuče se u smočnicu da pripremi rakiju i kahvu.

Znajući da će tokom noći možda odlagati čin zbog kojeg je došla, Hajrija u trenu odluči da to odmah obavi. Prikupi odvažnost, podiže na ruke curicu i pruži je Kosti: „Kumim te Bogom i svetim Jovanom, Kosta ošišaj mi ovo dijete?!“

Zatečen na prepad, iznenađen, Kosta se samo na čas jako uozbilji, bore na čelu produbiše se, a onda vedrina ponovo obasja najprije oči, pa čitavo lice i on prozbori: „Nek mi je zdravo i dugovječno ovo unuče, od danas pa dovijek, a nek ste mi zdravo i vi kumovi“, pa jednom rukom prihvati ponuđene makaze, a drugom nježno rumenu djevojčicu posadi u krilo. Hitro, da mala nemadne vremena da se poplaši velikih makaza ili rasplače, odreza pramen kose i predade ga njezinoj majci.

„Ženo doneside onaj dukat što sam ga spremio da darujem snahu kad rodi. Eto viđi, đe dobih unuče koje već hoda i koje me odmah može zvati đede“, nasmija se toplo Kosta, pa poče milovati smeđu glavicu čije su ga oči milo i bezazleno gledale.

Kad Stana donese dukat njen muž darova dijete, onda Hajrija i Kurte ustadoše, izljubiše se, pa i ona dade svoje darove.

„E đe pogodi da mi baš ovaka kapa fali?“ reče Kosta probajući je i ne krijući oduševljenje njenom ljepotom i kvalitetom. Stana je dotle razgledala ostale peškeše, smiješeći se, premećući rukama svoju i muževljevu košulju.

Onda nazdraviše, pa poteče spontan prijateljski razgovor; o djeci, o poslovima, ljetini koja je te godine dobro podbacila. Kurte i Hajrija svjesno nisu pominjali svoje tegobe, ali možda zagrijan rakijom, a uvijek otvoren k’o otvorena knjiga, Kosta upita: „Ima li kakvih habera od baba i braće Kurte? Kako su, jesu li se snašli?“

„Ništa još moj kume! Huda su vremena, a njih daljina i tuđina progutaše“, s tugom koju nije umio prikriti odgovori Kurte. Onda sage glavu i zaćuta nemajući snage da svoju živu ranu ponovo otvara pred domaćinima, makar znao koliko su veliki ljudi i prijatelji.

„Oni su bar zajedno, pa ih Bog neće zaboraviti. Daće i nafake. A nas dvoje ostasmo sami k’o siročad, lišeni đece“, dodade Hajrija uzdahnuvši, skupivši u taj uzdah svoje strahove, neprospavane noći i tjeskobe.

„Niste sami kumo, niste. Povrati malo riječ. Na mene si asli zaboravila?“ s prizvukom prijekora u glasu dočeka je Kosta.

„E moj Kume, jedan je Kosta, a mnogo je neljudi oko nas“, sad bez ustezanja otvoreno nastavi Hajrija.

„Onda znaj Ajrija, dok je moja glava na ramenima, Kurtu, tebi i vašoj đeci, dlaka s glave neće faliti. Taman koliko i mojoj unučadi što se igraju s tvojom đevojčicom“, glasom koji je odisao čvrstinom i ponosom dovrši Kosta i podiže čašicu da im nazdravi.

„Fala za te riječi, živio ti i što je od tebe palo“, sad vedrije prihvati Hajrija, tiho se radujući što je ovaj čovjek pred njom ljudina kakvih je malo. U njemu je upravo stekla zaštitnika i rod i prijatelja baš kakvog je trebala.

Tek što popiše kahvu, na vratima se pojaviše Kostini i Stanini sinovi, a za njima njihove žene. Uniješe mladost i vedrinu u kuću. Kad im majka saopšti veliku novost, jedan po jedan priđoše i izljubiše se sa kumovima, a snahe im poljubiše ruke. Nevjeste sa svekrvom odoše da spremaju večeru, a njihovi muževi posjedaše pored oca i kumova. Odmjereni, visoki i lijepi, Mitar i Petar su likom bili prilika svog oca, samo je mlađi Petar imao majčine oči i kosu. Na sofri sem sira, kajmaka i pršute uskoro zamirisa rumena ječmena pogača, pečena kokoš, žuta k’o dukat turšija i u činijama ovčije kiselo mlijeko po kome je ovaj kraj poznat.

Gostili su se i pričali do duboko u noć, a kad krenuše, Petar uze usnulu djevojčicu na ruke, njegova majka je pokri toplim vunenim šalom i on pođe da ih isprati. Bilo je dosta vidno, pa ne moraše nositi upaljeni luč. Na pola puta do kuće Petar djevojčicu predade ocu, pozdraviše se i on se vrati. Hajrija i Kurte išli su šutke, polako i iznutra rasterećeni i smireni kako dugo nisu bili. Kad stigoše, ona malu položi uz usnulog starijeg dječaka, a Kurte reče ženi: „Mudrica moja. Kako je to ona lijepo smislila. A na onakve ljude se vala i možeš osloniti. K’o brat da ti je tamo, jal’ otac.“

„Halal mu vjera. Drugovao je on još od mladosti s mojim bratom Sinanom. Znam ga k’o sebe što znam. I otac mu je taki bio. Soj najboljih ljudi moj Kurte. Kod takih škarta nema. Viđe li mu sinova? Soj samo soj rađa.“

„A Bog je prema njemu bio pravedan. Dao mu je ženu kakvu zaslužuje. Koliko je on čestit, toliko je ona dobra, ama bez trunke zlobe u sebi. A to je rijetkost, da znaš, moja ženo. Da je ona izrod, kakvih je mnogo, ne bi se nas dvoje noćas u njihovoj kući osjećali k’o u svojoj“, završi Kurte i poče se spremati za spavanje.

Sljedećih nekoliko dana njih dvoje su obavljajući svakodnevne poslove napeto iščekivali nešto, nešto neodređeno. Straha je još bilo u njima. Ali ništa se ne dogodi. Odvodili su druge, a Kurta niko nije dirao. Oboje se počeše polako opuštati i vraćati u tok normalnog življenja, koliko je to moguće u burnim vremenima. Topli osjećaj zaštite vraćao je polako sigurnost u njihovu kuću i živote.

Vrlo često kumovi su bili zajedno. Kod kuća ili u polju. Hajrija je bila nezamjenjiva kada je trebalo poroditi mladu snahu, vješta, sigurna i lahke ruke. Stana je u obje kuće bila glavna vidarica. Činilo se da je njena meka, draga ruka dovoljna da prođe vatra, od njenih trava, nazeb, kašalj ili što drugo. Poznavala je svaku travku, za svaku znala čemu služi i pravila odlične mehleme. Sve je to naučila od svoje babe, a dopunila od kog je stigla, sve znalački koristila i čuvala podmladak u obje kuće. Stana je posebno voljela Hajrijinu kćer Azemu. Od dana kada je nakon smrti djeda i bijače došla u majčinu kuću, Stana se vezala za modrooku djevojčicu. Možda i zato što je mala bila posmrče, što su je razdvojili od starije sestre, a možda i njena duboka želja za kćeri, jer je ona rađala samo sinove. Njih dvije zbližile su se od prvog dana. Djevojčica je u toplini Staninih očiju vjerovatno prepoznala onu dobrotu i ljubav kojom ju je obasipala njena bijača Sika. Zato se privila uz nju. Stana je zapravo bila lijek za malo ranjeno dječije srce koje je u nepunu godinu dana izgubilo i djeda i bijaču. Sad je bila kod majke, ali – Hajrija je bila nešto drugo.

Stana je umjela sitnicom obradovati nježnu dječiju dušu. Birala je za nju najljepšu rumenu jabuku iz vrta, pregršt prvih crvenih trešanja, uplitala najljepše boje u uplitnjak za njenu kosu. Mala je bila vrlo bistra i radoznala pa je Stana strpljivo odgovarala, kako je njabolje znala. Ponekad bi je snahe podozrivo pogledale čudeći se svekrvi koja je podjetinjila iz čista mira i samo što se ne poigra sa djevojčicom. Bolje nego s njihovom djecom.

Ili se njima tako činilo? Ili su bile pomalo ljubomorne?!

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba