Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Kulturne dimenzije ramazana: Ramazanska književnost

Kulturne dimenzije ramazana: Ramazanska književnost

Ramazan nije mjesec čije se blagodati daju svesti na mirisne somune, masne bureke i ukusne baklave. Suprotno tome ramazan je prije i iznad svega idealna prilika za duhovno zrijenje, kontemplaciju, susret čovjeka sa samim sobom. I sam Poslanik a.s. je ovaj mjesec koristio za osamljivanje i promišljanje u samoći  brda Nur. Smatram prijeko potrebnim da se odupremo ovakvim redukcionističkim tendencijama na način da se ramazan osvijetli i kao mjesec dobročinstva, duhovnosti ali  i umjetnosti. Jer umjetnost je uz religija tvori onu jasnu liniju odjelnicu između čovjeka i ostalih Božjih stvorenja.

 Vjera i kultura

Nedvojbeno je tačna teza da je muslimanski duh svoj kvalitativno i kvantitativno najznačajniji izraz doživio upravo u pisanoj riječi. Razloga ovakvom stanju ima dosta ali je svakako najznačajniji taj što se Bog dž.š. iz svoje nesaznatljivosti objavljuje ljudima upravo u formi Knjige. Na taj način je  ljubav prema Knjizi kao Božijoj objavi, porodila i sveukupnu pažnju i brigu muslimana za književnost općenito. Ovu ljubav svjedoče i kaligrafija, krasnopis kuranskog pisma i iluminacija, umjetnost ukrašavanja knjiga, koja se razvila i doživjela svoj vrhunac upravo među muslimanima.

Sejjid  H. Nasr  u svom kazivanju o specifičnostima islamske umjetnosti bilježi”Utjecaj je Kur’ ana na duše muslimana bio toliko snažan da se islamsko kulturno okruženje okretalo književnoj riječi kao središnjem obliku umjetničkog izraza gdje god se islam širio i gdje god je bio osjetan njegov utjecaj” Na taj se način oko slova i riječi nadvio, ako možemo  da kažemo, svojevrsni oreol svetosti pa se pažnja  prema svakom pisanom tekstu ubrajala u poseban vid pobožnosti.

Sumirano možemo konstatovati da su Kur'an i islam bili inicijatori pisanja kod muslimana ali ne  samo to. Naime, sama književnost muslimana je bila manje ili više prožeta duhom i specifičnom filozofijom islama. U pjesništvu Halladža, u književnoj prozi Džahiza i drugih se bez sumnje zrcali sami etos i sisteme vrijednosti islama. Čak i jednostavnije  priče Hiljadu i jedne noći koje pripadaju kasnom abasijskom periodu izražavaju mnoge aspekte učenja islama i života islamskog društva.

Ovo isplivavanje islamskog duha nahodimo i u književnosti koja svoje izvorište ima u ovom našem tlu. Naš najveći književnig Mehmed Meša Selimović je u jednom intervjuu kazao: ,, Nisam posebno istraživao islamsku filozofiju, ali ako u mom djelu ima filozofije ona je sva iz ovog tla, iz mog islamskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da tim duhom prosto emaniram”. I iz ovog primjera vidimo da islam predstavlja izvorište i ishodište naše cjelokupne kulture i jamačno stoji u fundamentu mnogih djela naše književnosti.

Ramazanska književnost

No da pređemo sa općeg na pojedinačno i sa govora o utjecaju islama na umjetnost i književnost općenito  kažemo par opaski o tzv. Ramazanskoj književnost dakle, onoj vrsti književnosti koja je u bitnome određena duhovnim značenjem ovoga blagosovljenog mjeseca.

Na književnom, literalnom planu ramazan se može promatrati u svom posrednom i neposrednom izričaju. U posrednom smislu ramazan je predstavljao svojevrsni pledoaje u čijim se okvirima stvarala atmosfera za nastanak, odnosno za širenje i prenošenje naše narodne umotvorine, osobito one junačke pjesme kazivane ili pjevane uz  šargiju, koje su upravo ispjevane u ramazanskim noćima. Obično bi se po hanovima, kahvanama, musafirhanama,  pa i bogatim begovskim porodicama sakupljao svijet izmoren dnevnim  postom i ustezanjem, pa uz kahvu, nargilu i muhabet posebno slušao i sa osobitim uživanjem o bojevima i junačkim djelima Muje Hrnjice, Tale Ličanina, Gojenog Halila ili nekog drugog dobro poznatog bosanskog junaka. Koliki su značaj Bošnjaci pridavali ovoj formi umjetnosti govori činjenica da su ramazanski pjevači bili i profesionalci i polu profesionalci što znači da su opskrbu za vlastitu egzistenciju upravo namicali i osiguravali na ovaj način. Na taj su način ramazanske večeri “postale ne samo nadahnuće za vjerski zanos i obilje ibadeta, nego isto tako i podloga za osobeni scenski doživljaj”. Dakle, ramazan je na jedan osebujan način priređivao ambijent u kojem je duh našeg čovjeka doživljavao svoje ozbiljenje  u širokom spektru tema iz epske poezije.

Pored ovog indirektnog utjecaja na književnost postojao je i direktni upliv ramazana na književnost. Naime, ramazan je predstavljao vid neposredne inspiracije za čitavu plejadu pisaca i pjesnika koji su u ovom, od Boga odabranom mjesecu, nalazili i nalaze neiscrpno vrelo svoga književnog izraza.

Jedan od  književnika koji je u svom pisanju bio nadahnut ramazanom jeste veliki ali malo poznati autor, Alija Nametak. On je u svojim ,,Ramazanskim pričama”, kako je naslovio svoje djelo, pokušao da ostvari paralelu između prošlog i sadašnjeg, starog i novog, onoga što je bilo i onoga što tek treba da bude. Upravo ovi odnosi prestavljaju dominantnu notu njegovih priča.  Dominantna crta ovih odnosa koje nam Alija  Nametak pokušava ocrtati u ,,Ramazanskim pričama” je fatalno nerazumijevanje bivšeg i sadašnjeg, starih i mladih, pa pisac jednom rezignirano zaključuje ,,da je u ovom ahiri  zemanu pile pametnije od kokoši”. Ovaj Nametkov zaključak je svojevrsna potvrda i vlastite nemoći i nesnalaženja u novim situacijama. Kao konačni zaključak i potvrdu neposjedovanja jasnog kursa u raspuhanim vjetrovima povijesti on veli:,,Bogami braćo mi smo ostarjeli. Dok učenjaci šalju rakete na mjesec, dok se po kosmosu šetaju kosmonauti mi  se začahurili u probleme koji više nikome nisu bitni pa ni nama samima”.

Drugi pisac koji je jako duboko bio dodirnut ljepotom  i islama i ramazana jeste Musa Čazim Čatić. U njegovom pozamašnom opusu pjesme koje  za svoj motiv imaju vjeru  zauzimaju jako puno prostora kako u kvantitativnom  tako i u sadržajnom dakle kvalitativnom smislu. Počevši od 1902. godine kada je iz pera ovog pjesnika potekla prva pjesma nadahnuta islamom ovaj Tešnjak će nam u emanet ostaviti  jedna cijelu bisernu nisku pjesama vjerske sadržine. Neke od njih su Islamu, Grijeh, Lejle i mevlud, pa sve do prekrasne pjesme Teube i nesuha koja je ovjekovječila iskrenu ispovijest jednog pjesnika koga su surovi vjetrovi života otpuhali sa sigurnosti pravog puta.

Ovaj pjesnik je iznjedrio  dvije pjesme koje su direktno posvećene ramazanu. U prekrasnoj pjesmi sa naslovom Ramazanske večeri  on nam kazuje o svojim impresijama onog trenutka u kojim se dijeli dan i noć kada suton pada mirisom ko smilje i dok pobožni ljudi za soframa sjede kako to lijepo zbori pjesnik.. Taj moment, u kojem je po tradiciji postać bliži Gospodaru nego što je bio Musa a.s.na Sinaju i u kojem molitve usne šapuću mu tiho sa bljedilom svetim što im lica svio. Upravo  taj momenat je za pjesnika najljepši trenutak u ovom blagoslovljenom mjesecu. Zvuk posuđa sa iftarskih sofri mješa se sa zvukom ezana, zvuk molitve sa plamom kandilja te na taj način postiže jedno uznosito i posebno stanje u kojem i svjetlost zvuči i u kojem zvuk sjaji. Možda su upravo ovo najljepši stihovi i njegova cjelokupna književna opusa.

Poslušajmo bar nekoliko stihova ove prekrasne pjesme:

 Suton se spušta mirisan ko smilje,
I siplje zemljom svoje nujne čare-
Gle mujezini već pale kandilje
i svijet ostavlja trge i pazare
A suton pada mirisan ko smilje…
 
Pobožni ljudi za soframa sjede
Molitve usne šapuću im tiho
Radosnim okom u satove glede
Bljedilo sveto post im lice svio
Al oni veselo za soframa sjede…
 
I gle najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele k'o nur s Tura da je
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu-
Zvučil to svjetlost il to zvuk sjaji?
Večernji andžeo to iz topa sinu. 

 

U govoru o Ramazanskoj književnosti nezaobilazan je i Branislav Nušić koga su upravi ramazanske večeri sa svojom nesmiljenom toplinom inspirisale da napiše djelo sastavljeno od dvanaest  pripovjedaka a koje je naslovio Ramazanske večeri.  Nušić je službovao na Kosovu i imao priliku da se izbliza upozna sa jednim društvom koje je u bitnom definirano i određeno islamom. On nije krio svoje velike simpatije prema tom narodu i njima imanentoj kulturi. Njegove priče su lišene malicioznosti, podmuklih floskula, zavisti ili mržnje.,,Sunce već leglo; na bajrak džamiji se uznio mali crveni bajračić: top sa kaleta oglasi iftar, a mujezini sa munareta otpjevali akšam ezane. Hoće da bude lijepa hladovita noć, a ima li ljepših noći od ramazanskijeh”.

Piše: dr. hfz.Mevludin Dizdarević

mizzenica.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top