Kultura porodičnog dijaloga

Uočivši potrebu i veliko interesovanje za tematiku problema u porodici, redakcija portala akos.ba, odlučila je, u serijalima, prevoditi i objavljivati jednu veoma zanimljivu i korisnu studiju pod naslovom „Kultura porodičnog dijaloga“. Studiju je radio dr. Džasim El Mutawi`, jedan od stručnjaka na ovom polju, porijeklom iz Kuvajta. 

Nadamo se da će čitatelji u tekstovima koje ćemo objavljivati naći odgovore na neka od pitanja, te da će podići kvalitet porodične komunikacije na nivo koji će učiniti bolji i sretniji život.

Uvod

Mnoge studije i istraživanja su potvrdile da je većina bračnih problema uzrokovana lošim dijalogom, kao i to da je najveći procenat razvoda na globalnom nivou uzrokovan ovim problemom. Interesantno je i to da su ova istraživanja pokazala kako su se i mnogi međudržavni sporovi i ratovi desili upravo zbog lošeg dijaloga. 

Sve to govori da smo u potrebi za dijalogom. Dijalog prvenstveno znači razumijevanje druge strane, bila ona supruga ili suprug, odnosno spremnost da se problem supružnika riješi, ali u slozi i ljubavi.

Sjećam se svoje osnovne škole. Svaki put kada bi učitelj ušao u učionicu, mi djeca bi i dalje galamili i pravili buku. Na to bi učitelj povišenim glasom ponavljao: „Tišina!“ Koliko puta sam čuo tu riječ od svoga učitelja?! Stotine, hiljade puta. Uvijek je govorio: „Ne govorite više!“, „Ućutite!“, „Tišina!“, itd. Taj odnos sa učiteljem je bio tako izgrađen da smo mi djeca u stvari stekla dojam da je to jedan normalan odnos u kojem starije osobe moraju da ućutkuju djecu i sa time smo se pomirili. Mnogi od nas su po tom modelu, odnos između mlađih i starijih izgradili formom ućutikivanja i zastrašivanja, što je definitivno pogrešno.

Obrazovni sistemi pod kojim sam ja završio školu su jako malo pridavali pažnju vještinama dijaloga. Česti termini koji se koriste u dijalogu, pristup u govoru itd., sve je to tematika kojoj nismo davali značaj, a onda se sve to odrazilo poslije, u našim životima. Smatram da je pogotovo važan dijalog i odnos u porodici sa posebnim osvrtom na dijalog među supružnicima. Zato sam i odlučio da pišem o ovom problemu. 

Vrste dijaloga

Postoje dvije vrste dijaloga: dijalog sa samim sobom, kao npr. dok ja ovo pišem razmišljam i u sebi se pitam da li će ovaj tekst čitati muževi ili žene ili muž i žena zajedno, ili pak roditelji sa djecom, i vanjski dijalog, koji se ostvaruje tako što ostvarimo kontakt sa nekim drugim. Vanjski dijalog se dijeli na tri podvrste:

-dijalog sa Gospodarem, kao npr. kad dovimo: „Gospodaru moj, oprosti mi, smiluj mi se…“ ili dok smo u namazu ili dok učimo Kur’an… Dok činimo sve ove ibadete, mi, ustvari, razgovaramo s Gospodarem. Potom,

-dijalog između „mene i drugih“. Kao npr. ovaj dijalog koji se odvija između mene kao pisca i vas kao čitatelja, potom dijalog sa prijateljima, majkom, braćom i sl. I, na kraju,

-dijalog sa supružnikom i sa djecom. Ovo je vrsta na koju ćemo obratiti posebnu pažnju u ovom našem serijalu.

Navedimo šta je Poslanik Muhamed a.s. rekao o pogubnosti nekontrolisano izgovorenih riječi: „Doista čovjek, ne razmišljajući o značenju, zna izgovoriti riječ zbog koje će propasti u Vatru, dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.”

Pomenimo još jedan primjer: Muhammed, a.s., je jedanput upitao svog ashaba Muaza ibn Džebela:  „O Muaze, znaš li ti zbog čega će ljudi najviše biti bačeni u Džehennem?“ Muaz ibn Džebel je odgovorio onim nama dobro poznatim odgovorom: – Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, a Poslanik, a.s., tada kaza: „Najviše zbog čega će ljudi biti bačani u Džehennem jeste ovo, pa se Poslanik uhvati za svoj jezik – prenosi Muaz.“

Vrste unutarnjeg dijaloga

Što se tiče unutarnjeg dijaloga, on se dijeli na pesimistični i optimistični dijalog. Pesimistični dijalog jeste onaj kada sami sebe otužujemo i kudimo, kao npr. sad u sebi govorimo: „Ja to ne razumijem“, ili „Ne mogu uspjeti“ i sl. Nakon određenog vremena provedenog u ovakvom dijalogu dolazimo do situacije da imamo jako malo povjerenja u svoje sposobnosti i sve smo više ubjeđeni u svoju nekompetetnost i neumijeće. Treba reći da je ova vrsta dijaloga sa samim sobom najviše zastupljena. Kao rezultat ovih šaputanja, u čovjekovoj psihi se javlja svojevrstan strah. A čovjek koji se previše ne odupire ovakvim dijalozima sa samim sobom, nema mjesta za uspjeh u životu.

Kada govorimo o optimističnom unutarnjem dijalogu, onda mislimo na situaciju kada čovjek sebe hvali. U tome nema ništa pogrešno, sve dok to hvaljenje ostaje na unutarnjem planu. Naprimjer, kada čovjek završi neki hairli posao i kaže sebi: „Allah te nagradio! Allah ti je pomogao da hairli završiš ovo dobro djelo!“ Kada se desi da završiš posao kojim si zadovoljan, pokušaj da budeš zadovoljan sobom i da se pohvališ! Sve to će pomoći čovjeku da uvijek teži svome napretku i davanju sopstvenoga doprinosa za opće dobro. Unutarnji optimistični dijaog pojačava volju i samopuzdanje. Čovjek koji je zadovoljan samim sobom ima više izgleda za uspjehom u svakom smislu.

Svakako da moramo nastojati da budemo od onih koji razvijaju najbolji dijalog, i unutarnji i vanjski. Naša studija će vam pomoći da u tome uspijete.

Autor: Dr. Jasim al Mutaww’a

Izvor: drjasem.com

Za Akos.bA sa arapskog prevela: A.H.

Prvi dio serijala: Kultura porodičnog dijaloga