Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine.

Piše: Muhamed Jusić

Islam je nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdo u Parizu ponovo u fokusu svjetske javnosti. Ustvari ta vrsta negativnog fokusa na islam i muslimane je manje-više prisutna od 11. septembra i uslijedila je nakon decenija „ignorisanja islama“ i preko milijarde i pol muslimana u svijetu. U onome što se naziva zapadni svijet predugo nije bilo mjesta za islam osim kao za „barbarina na vratima“.

Čitava nauka o tom dijelu svijeta, njegovoj vjeri, kulturi i civilizaciji nazvana orijentalizam je taj daleki Orijent izučavala na način na koji lovac izučava svoj plijen, nikad s namjerom da ga se razumije a kamoli suosjeća sa njegovim problemima.

Doprinos muslimana zapadnoj civilizaciji se sistematski prešućivao. Zato ne čudi što se danas tako lahko rasplamsavaju duhovi islamofobije i nepovjerenja, kada su se stoljeća kulturne i naučne interakcije u Španiji, Siciliji, Južnoj Italiji, Balkanu i širom Mediterana jednostavno prešućivala.

Taj trend fokusiranja samo na negativna historijska iskustva u interakciji svijeta islama i onoga što danas nazivamo Zapad se nastavio i danas fokusiranjem samo na negativna iskustva koja potvrđuju davno uspostavljene stereotipe.

‘Sekjuritizacija’ islama

Taj balans u prezentaciji kako islama tako i muslimana nedostaje evropskoj, ali i svjetskoj javnosti i to radi realne slike o prošlosti ali i sadašnjosti. Konstantno izvještavanje o islamu i muslimanima samo u slučajevima nasilja, rata i terorizma stvara neosnovanu sliku o tome kako su svi muslimani a samim time i njihova vjera u ratu sa svima, a to je upravo ono što ekstremisti žele.

Ta „sekjuritizacija“ islama, tj. tretiranje islama u javnom diskursu samo kao sigurnosnog pitanja, ne samo da ne daje pravu sliku o onome šta islam jeste za apsolutnu većinu onih koji ga prihvataju kao svoju vjeru nego i ne pomaže u borbi protiv onih koji njegovo učenje zloupotrebljavaju za vlastite ideološke i političke ciljeve.

Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u kojima se muslimani ad hoc teroristi. 

Nažalost, većina svjetskih medija je, čini se, prestala biti svjesna obaveze da, i kada je riječ o terorizmu, oni moraju djelovati kao filter koji će praviti selekciju koje su vijesti bitne i relevantne, a koje nisu. Nažalost, nakon 11. septembra skoro svi svjetski, pa i lokalni mediji, prestali su biti filter dešavanja pretvarajući se u „pojačalo“ koje sistematski preuveličava svaki nesmotreni ili nerazjašnjeni postupak u stravičnu terorističku zavjeru.

Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u kojima se muslimani ad hoc teroristi.  Svake godine izvještaji evropskih sigurnosnih agencija  demantuju predodžbu koju ima većina građana o tome kako se većina terorističkih akata može povezati sa radikalnim islamom. Činjenice govore da se radi o daleko manjem broju. To ne znači da se ta opasnost treba minimizirati, jer svaki terorizam predstavlja opasnost, ali govori o tome kako krivotvorenu sliku o realnosti imamo danas.

Implikacije ovog udaljavanja od profesionalnih standarda su nesagledive. Javnost koja konzumira takvo medijsko izvještavanje je tokom nekoliko zadnjih godina, a posebno u SAD-u i nekim evropskim zemljama, postala paranoična.

Paranojom bi se moglo opisati i ponašanje nekih sigurnosnih agencija u tim državama, čiji su strahom motivirani nepromišljeni postupci postali baza za regrutaciju novih terorista, a neke etničke i vjerske skupine dovele u diskriminirajući položaj. Da i ne govorimo o sužavanju građanskih sloboda i nasrtajima na privatnost građana koji često nemaju nikakvo sigurnosno opravdanje.

Žele da nas zaplaše

Nije li upravo to ono što teroristi i radikali svakog kova žele. Oni žele da nas zaplaše i da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke, da izgubimo povjerenje u druge i postanemo ksenofobični.

Ovo ni u kom slučaju ne znači da se ne treba baviti problemom vjerom pravdanog militantizma koji, u slučaju muslimanskih ekstremista, prijeti da kidnapuje „dušu islama“ , nego da se nepromišljenim i generalizirajućim izvještavanjem one ne ojačavaju i nameću kao zvanični predstavnici islama.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Krivotvorenje islama