Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Krik sestre Srebreničke!

Krik sestre Srebreničke!

 Piše: Alija Čakić

 

Žamor koji nikad neću zaboraviti, ne znam tačno da li ga pamtim po dobru ili zlu. Ne znam jesam li tog dana bila obučena za neku proslavu ili žalost, sve je bilo iskomplikovano; jednostavno bila sam zbunjeno dijete, niko ništa nije objašnjavao, valjda se sve dalo dobro vidjeti, previše je očitih stvari, ali ja i danas ne razumijem. Skloni me majka u svoje krilo,a prije toga, baci ćebe na Fadila, mog mlađeg brata. Ne smijem da je pitam bilo šta, jer kad je uzbizuhurena, onda se zna da je nešto o čemu mi, djeca ne bi trebali pričati. Glasni zvukovi, strah,trepet, Selmin plač, sve se sjatilo u nekoliko ograničenih metara naše avlije. I dalje nisam svjesna suze što majci klizi do moje plave kose, osjećam da joj srce ubrzano lupa. Sjetno sam uspjela da progovorim- majko, zar danas u šeher ne idemo, zašto baba odijelo nije obukao?

 Nisam trebala da pitam, jer svi su zanijemili, samo se čulo golo pucanje oko naših mjesta. Sve je izgledalo poput jake grmljavine, zvukovi su nadjačali sa svih strana. Polahko se istrgnem iz majčina krila i idem u svoju sobicu da obučem haljinu, za bratovu ceremoniju pripremljenu. Idem da kikice svežem, rekao mi je na polasku da mi lijepo biva. Podsjećam na njega.

Češalj, kojeg sam nekoć uzela, ispao mi je iz ruke kad sam čula da je majka briznula u plač. Istrčala sam iz sobe,samo sa jednom kikom kose svezanom, gledajući u sve prisutne, da li će neko da mi da odgovor. Niko ne umije da progovori,niko se toliko ne mene ne obazire,  nisam željela da pitam, potražila sam sama odogovor kroz malu kaldrmu našeg sela. Pretrčala sam kroz, kako se sjećam Husagine kukuruze i pšenicu, i pokušala doći do babova radna mjesta. Neki me nepoznati ljudi uhvatiše, bijahu njih dvojica. Grohotom se nasmijaše, i potapšaše po ramenima, kao gladni vukovi izgledaše.  Jedan me povuče za svezanu kiku, a drugi se još grublje  nasmija. Pustite me- mrmljala sam kroz plač. Idem da nađem baba, majka mi plače! Ali kao da nisam pričala, strašno me..

Sjećam se da sam se probudila u nepoznatom mjestu, tetka je kraj mene. Nejasne slike, stravični prizori. Jaka bol mojim tijelom, ne mogu da se pomaknem. Strah me ne popušta, tražim očima majku, da vidim da je živa, i baba svog da mu se izjadam. Nikog poznatog, osim tetke. Hiljadu različitih glasova, bolnih uzvika, trnovitih pogleda,i koriječivih plačnih uzdaha. Nigdje majke, nigdje baba. Ne uspijevam ni sebe samu dozvati, samo rukom tetki pokazivam na kosu; da mi je u kike sveže, danas idem bratu, možda su svi otišli, mene nisu čekali. Pokušavam da se pridignem, ali ne uspijevam, tetka me malo ljutito pogleda i kaže da se odmaram, možda nije znala da ja svome bratu na ceremoniju idem, danas će da diplomira u gradu, rekli su mi da se zove Sarajevo, i ja sam ga tražila na karti, koju mi je dala učiteljica.

Danas za Sarajevo svi znaju, i oni sa Sjevera i oni sa Istoka; ali zato ne znaju za moju ljepoticu, što je od srebra nakićenu u crveno zaviše. Nije za nju čula Evropa, dok glasa nije dala, niti bilo koji kraj svijeta. Možda da im kartu pošaljem, možda nemaju, pa ne znaju?!

 Znala sam gdje se nalazi Sarajevo, znala sam da će brat s nama da se vrati. Vrijeme koje čekaš na stanici života, uvijek posljednje dođe. Ali ipak dođe, i donese sve što je potrebno da imaš u ovom jeku prolaznosti. Idem, želim da ustanem. Pokušavam se probiti kroz gužvu, puno ljudi u jednom prostoru, svi sumorna lica, a ja još uvijek nesvjesna dešavanja oko sebe. Uspjela sam doći do vrata, pretpostavljala sam da su bila izlazna; u tom me majka privuče sebi, sjedila je kraj vrata. Obgrlila sam majku, nevinim, nježnim rukama pritisnula je svom svojom snagom, potom sam joj rekla- niste otišli, sigurno ste mene čekali. Vidim susdržava suze u očima, neće sada da mi kaže, krije mi nešto.  A ja i dalje nemoćna da se dobro krećem, da potrčim opet baba potražiti. Pitam je, onako više iz moje želje da ne šutimo: Majko, idemo li bratu, gdje je moj baba, zašto se odjednom osjećam bolesno, nemoćno!?

Ništa se ne priča, samo me vrati u svoje krilo. Duboki su to uzdasi, i razumljive riječi: Bože olakšaj, a ne otežaj. Bože završi sa dobrim.

I ja sam ih ponavljala uz majku, nije mi preostajalo ništa drugo.  Dugo sam se borila sa bolom koji sam osjećala, neprimjetno da se majka ne uznemiri. Ustala sam joj iz krila i pokušala se probiti kroz naše komšije i kroz narod koji mi nije poznat. Svi uplakani, teška pogleda, dove na usnama. Neko stariji, nisam zamijetila ko to bijaše, onako bolno, jadikovanjem dobaci: Srebrenica je pala, otuđili su nam sjajne vezove i mile Potočare.

Ne želim to da slušam, ko može da uzme moju Sebrenu, ko može da joj sjaj ugasi crvenilom. Uspjela sam se probiti kroz oronulu masu, do svoje druge Azre. Što li plače, pa danas i ona ide u Sarajevo?! I njen brat će da diplomira, ali doduše njen brat će biti pravnik, a moj hemičar. Od malena me pripojio toj nauci, veli, njegovim ću stopama.

-Čemu suze mila drugo?

Vidjelo se na meni, da sam bila dosta nesvjesna dešavanja, iako sam čula zvukove teške artiljerije, i čak sam vidjela dosta krvi na podovima prostora u kojem smo se nalazili, čak je bilo tragova i na mojoj odjeći.

-Kako to, čemu suze? Braću nam zaklaše, mlade ih rastrgaše! K'o da nisu insani, bez prava ih ubiše.

-Fatih, majko, Fatih! Azra ne zna šta priča, nije istina! Zovi baba, idemo u šeher. Zašto šutite!

Slomljena majka od plača, na licu joj se, kao korita potoka urezala od suza. Jeca, strepi.

Zašto svi šute, nije istina da je moj hemičar poginuo. Sad sam trebala da  budem u šeheru, da mu kažem: Allah mubareći hemičaru moj, tako i svoju seju s godinama na školovanje poslao.

A oni mi kazaše da si poginuo, ma čija te to ruka smjela dirnuti, ko se to usudio na mog hairliju što na ženidbu bijaše, da ruku podigne i da mu život prekine?!. Jecala sam sa majkom uglas, jecali su i ljudi oko nas, mislila sam da svi plaču zbog mog Fatiha, ali godinama kasnije kada sam postala svjesna gdje sam bila i šta se desilo mom  narodu, mojoj Srebrenoj,shvatila sam da nisu jecali zbog jednog Fatiha, nego za njih hiljada, djedova, dajdža, očeva, sinova, braće.

Tog  jula se dobro sjećam, kako zaboraviti sebe malenu u potrazi za bratom, kojem sam bila dosta privržena, a za baba sam tek kasnije saznala. I to mi majka godinama krila, rekla mi da će se on vratiti, da će on brata u naručju donijeti. Vratio se, u tuđim naručjima, i to bez brata.

 

Već sam shvatala dešavanja oko nas, nakon što mi je majka pomalo pričala, rekla je da samo dragog Boga molim, da se sve brzo završi, da sačuvamo živu glavu. Slušala sam, bilo je i prošlo, ali nisu nestajale slike, tek kasnije kad sam stasavala počele su moje noćne more. Sve slike kojih nisam bila svjesana, u kasnijem periodu su mi dolazile pred oči i jasnije se oblikovale. Imala sam dosta teških, traumatičnih, psiholoških kriza, koje sam uspjela savladati uz pomoć dokotora, i moje volje da se što prije oporavim i da ubrzo upišem fakultet. Željno čekano je učinilo da napravim dosta koraka naprijed, i baš jednog  jula nakon onog proživljenog primljena sam na fakultet. Dotadašnje školovanje sam naknadno završila, jer sam izgubila vremena u oporavljanu i smještanu nakon nemilog, divljačkog  događaja.

Allah je uslišao moju dovu, koju sam proučila onog dana kada sam saznala da mi je brat poginuo.

Ya Mudžibu, kad odrastem, da bratov san ostvarim, i da moja Srebrena ovaj bol nikad ne oprosti!

 

Sama činjenica da ispunjavam bratov san, i da ću nastaviti nešto što su zli dušmani pokušali iskorijeniti, bila je dovoljno motivirajuća da sve to privedem kraju. Danas sam na posljednjem ispitu iz hemije, a danas je 11. Juli. Nisu htjeli da promijene datum, moramo biti tu, dok se u Srebrenoj sva tuga slila.  Kako je teško biti čovjek, to mi iz dana u dan ovi krvnici pokazuju. U svemu vide rat, i samo se ratom umiju braniti, pa gdje je ta inteligencija koju toliko spominjaše. Nije li se samo svela u oružje kojim su ubijali moje Srebreničane, a sigurno da jest, jer i danas  samo o tome razmišljaju, samo se time povode.

Malo prije ispita saznajem da mi majka nije htjela reći da će  danas Fatiha ukopati. Velika je to kriza za mene, koja sam bila vezana za brata, ali nije veća od majčine. Zašto želi sama svu bol da podnese, eh taj majčin ego! Ne treba da me štiti u ovakvim situacijama, okorijela sam nakon mora isplakanih suza, mada za bratom suze nikad neće presušiti. Stižem na bus za Srebrenu, ne moram u ovom roku  ni ja ispite završiti, nije ni Fatih na ovaj dan u šeheru ostao. Žurim se, bar da mu hairli rahmet predam, umjesto onog  mubareka na isti ovaj dan, na isti ovaj datum, valjda ću živa stići, da bar jednom pomilujem i omirišem decenijama čekanog.

 

Akos.bA

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top