Muslimanski ummet je u krizi, i to uprkos činjenici da muslimani, koji žive na svim stranama svijeta, posjeduju iznimne ljudske i materijalne resurse.
Muslimanima također ne nedostaju vrijednosti i principi, niti uzvišeni ciljevi, kojima islam obiluje.
- Šta se onda desilo s islamskim ummetom?
- Zašto muslimani idu sporednim kolosijekom?
- Kako je nestala ona snaga koja je aktivno promovirala i pronosila duh islama, da bi se potom pretvorila u nemoć, slabost i nazadak?
- I zašto, uprkos mnogim pokušajima preporoda i reforme i nastojanjima povratka na pravi put, muslimani na kraju nisu uspjeli u tome?
Ne možemo reći da je do svega o čemu smo govorili došlo zbog pomanjkanja želje za reformom i preporodom, jer je već uloženo dosta snage i resursa, i još uvijek se ulaže i troši na ovom putu. Sa svim je jasno da faktori stagnacije i nazadovanja imaju mnogo dublje korijene negoli se to čini, i da brzina i tempo kojim se događaji mijenjaju nije u skladu s energijom koja se ulaže u procesu promjene i odnosa prema stvarnosti. Možemo reći da se događaji mnogo brže odvijaju, pa smo nesposobni da ih upratimo i adekvatno na njih reagujemo, što nam ne dopušta da ispravno razumijevamo i kontroliramo okolnosti i probleme koji nas okružuju, te da otkrijemo
karakteristike i zahtjeve izazova pred kojima se nalazimo.
Islam nije vjera namijenjena jednom narodu ili skupini, niti je podesna samo za jedno vrijeme, već je namijenjena cijelom čovječanstvu sve do kraja njegovog postojanja na Zemlji. Islam je istina namijenjena svakom čovjeku, svim narodima i generacijama, koji treba da se njime okoriste shodno svojim potencijalima i potrebama.
Vrijeme poslanstva bilo je idealno vrijeme za objavu islama i za upotpunjenje, adaptiranje i provedbu njegovih uzvišenih vrijednosti i principa pogodnih za ljudsku prirodu i ljudski rod. To je bilo vrijeme u kojem su se ispunili svi uslovi da se u svoj punini ostvare potencijali i vrijednosti bratsva, istine, pravde i solidarnosti u ljudskom društvu. Uputa islama nije neka apstraktna misao, filozofija ili fantazmagorija, niti neka utopistička filozofija, već poslanica Istine upućena cijelom ljudskom rodu, u kojoj su jasno istaknute univerzalne vrijednosti i principi koje islam snažno podupire, osvjetljava put ka njima i preporučuje njihovu provedbu, što u konačnici čovječanstvu, svim generacijama, daje mogućnost da ostvari sve svoje duhovne i materijalne potencijale.
Energija imanskog kulturnog poticaja i akumulacija gradivnog materijala
Ako pogledamo put islamskog djelovanja u ranom periodu islama i sve ono što su postigle prve generacije muslimana podstaknute i ohrabrene vizijom islama, te čime su sve doprinijeli islamskoj civilizaciji kroz historiju, a potom obratimo pažnju na prepreke i zastranjenja koja su uslijedila na putu islamskoga napretka, vidjet ćemo da su vrijednosti islamskog poslanstva, njegova vizija i namjesnički duh koji podrazumijeva bratstvo, pravdu, ulaganje truda i iskorištavanje potencijala − paralizirani ili čak potpuno nestali. Veoma je važno da u procesu razumijevanja naše povijesti ne miješamo potencijale suštinskog napretka i djelovanja i procese industrijalizacije, ubrzane izgradnje i tehnološkog progresa. Mogli bismo reći da snaga suštinske promjene i djelatne reforme slabi, a da se industrija i graditeljstvo povećavaju, dakako sve u zavisnosti od vremena, aktivnosti i potreba.
Ovakvo pogrešno i potpuno zavaravajuće razumijevanje naše povijesti u društvenoj zajednici porađa slabost, nepravdu, zastranjenje, uzrokuje nered i čini situaciju maksimalno ozbiljnom, jer uništava kreativan i inovativan duh, te sposobnost pokretanja inicijativa, ogoljava naše slabosti, razara institucije i zatire znamenitosti.
Vrlo je jednostavno uočiti vezu između slabljenja duha inovativnosti, razvoja i djelovanja s jedne strane, i civilizacijskog zastranjenja, degeneracije i pogrešnih praksi s druge. U jednom smislu, moglo bi se reći da je postepeno zastranjivanje islamskog društva i udaljavanje od optimalnih dostignuća koja su postignuta pravilnim razumijevanjem i provedbom propisa i uputa islama otpočelo već nakon preseljenja Poslanika, a.s., i svršetka vladavine četverice pravednih halifa, odnosno nakon kraja države koju su ustanovile generacije ashaba. Neki od uzroka koji su doveli do toga jesu, prvenstveno, slabljenje napora u slijeđenju islamskih uputa kod generacija koje su se pojavile poslije Poslanika, a. s., i njegovih drugova, i to što je potonja generacija, kada je u pitanju odnos prema zahtjevima i mogućnostima vremena, promjenama i izazovima koje je ono postavljalo, uglavnom bila oslonjena na izuzetne pojedince i njihove potencijale.
Ovaj fenomen veoma se jasno može uočiti kroz historiju islama. Naime, postoji svojevrsna obrnuta proporcionalnost kada je u pitanju odnos između potencijala islamskog djelovanja i suštinske upotrebe resursa, s jedne strane, i ekspanzije graditeljstva i materijalnog napretka civilizacije, s druge strane. Pod ovom obrnutom proporcionalnošću podrazumijeva se da kada god dođe do ekspanzije i rasta na jednoj strani, na drugoj neminovno dolazi do slabljenja i krize, odnosno u vremenu u kojem postepeno slabi duh islamske objave dolazi do povećanja dominacije vlasti i procvata industrije i graditeljstva.
Objava islama dolazi Arapima u vrijeme kada su oni bili nomadi i beduini, u periodu ignorancije, u kojem nisu imali razvijenu i uređenu državu, sistem, industriju, graditeljstvo ni nauku, sve suprotno velikim i razvijenim civilizacijama Perzije, Rima, Indije i drugih civilizacija poput Egipta i Sirije. U isto vrijeme ove razvijene civilizacije gušile su se u nepravdi, nasilju, te su bile osuđene na postepeni duhovni i materijalni sunovrat. U to vrijeme dolazi objava islama i donosi novu, univerzalnu, čistu i uzvišenu viziju o jednom Bogu, promiče nove vrijednosti, shvatanje i poimanje društva i civilizacije, otvara prostor novim perspektivama, trajnim i prirodnim metodama nauke i naučavanja u svim pitanjima koja tretiraju spoznaju ljudske uloge i spoznaju kosmičkih principa i, generalno, postavlja čvrste temelje za dugotrajno i pravilno upravljanje ljudskim društvom i zajednicom. Islam je
izbavio i spasio Arape, a s njima i čovječanstvo općenito, od neznaboštva, ignorancije i primitivnog društvenog uređenja, od nasilja i nepravde, i ustanovio jednu novu civilizaciju u povijesti ljudskog roda – civilizaciju potpune koegzistencije duha i materije, uma, duha i znanja, pojavnog i transcendentnog.
Sasvim je prirodno i logično da je impuls islamskog duha na samom početku, u vrijeme poslanstva i u periodu u kojem je živjela generacija ashaba, bio izrazito snažan, čemu svjedoče muslimanska osvajanja velikih prostora civiliziranog svijeta za manje od tri desetljeća. U novoosvojenim zemljama posredstvom islama došlo je do promjene kakva do tada nije viđena, jer je islamska objava izvršila veoma snažan utjecaj na osvojene narode, posebice na njihov jezik. Naime, pod utjecajem islama i muslimanskih osvajanja došlo je do promjene jezika na sjeveru Arabijskog poluotoka i na sjeveru Afrike, gdje je arapski jezik u potpunosti zamijenio domicilne jezike i praktično postao maternji jezik tih naroda.
Budući da je angažiranost islama u uspostavljanju duhovnih, intelektualnih i civilizacijskih principa bila izrazito snažna, sasvim je logično pretpostaviti da aktivnost u razvoju graditeljstva na samom početku nije mogla biti razvijena u jednakoj mjeri, te da se tek s protokom vremena i prihvatanjem islama od strane drugih naroda koji su bili na mnogo višem civilizacijskom nivou mogla očekivati određena industrijska i graditeljska ekspanzija. Moglo se također očekivati da s vremenom, nakon što su drugi narodi prihvatili islam i sa sobom donijeli svoje spoznaje, vjeru, filozofiju i dostignuća, duh islamske misli postepeno oslabi, da se pojave određena zastranjenja, a samim tim i da bude ugrožena univerzalna islamska vizija, način razmišljanja, sistem upravljanja i generalno njegova uloga u društvu. Postepeno je došlo do miješanja svakojakih praksi, običaja, kulturoloških činjenica, nepravde, despotizma, vjerskih zabluda i zastranjenja, s osnovnim postulatima islama, pa je to neminovno utjecalo i na karakter islamske misli i metode.
Iz knjige: SLABLJENJE ISLAMSKE CIVILIZACIJE I NJENA OBNOVA
Izdavač: CNS, Sarajevo, 2019.
Abdulhamid Ebu Sulejman rođen je u Mekki 1936. godine. Ekonomiju je završio na Kairskom univerzitetu 1963. godine a međunarodne odnose doktorirao 1973. godine na Univerzitetu Pensilvanija u Filadelfiji, SAD. Između ostalog, bio je generalni sekretar Svjetskog foruma islamske omladine (Nedwa), predsjednik i jedan od osnivača Međunarodnog instituta za islamsku misao (IIIT), Fondacije za razvoj djeteta, Asocijacije muslimanskih naučnika društvenih nauka (AMSS) u Sjevernoj Americi te Američkog časopisa za islamske društvene nauke (AJISS). Rektor Međunarodnog islamskog univerziteta u Maleziji je bio u periodu 1988-1999. godine kada je ovaj univerzitet otvorio vrata bosanskim studentima.
Napisao je više knjiga i studija o reformi islamskoga mišljenja, odgoju i obrazovanju od kojih izdvajamo: Ekonomska teorija islama (1960), Islamska teorija međunarodnih odnosa (1973), Kriza muslimanskog mišljenja (Sarajevo, 2004), Nasilje i upravljanje političkim sukobom u islamskom mišljenju (2002), Bračne nesuglasice (Sarajevo, 2009), Kriza islamske civilizacije: korijeni u kulturi i odgoju (Sarajevo, 2010), Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija: temeljno ishodište za čovjekov preporod (Sarajevo, 2010.), Roditelji i djeca: vodič za odgajanje djece (Sarajevo 2018.) zajedno sa Hishamom i Omarom Altalibom, Ostrvo vrijednih neimara (za djecu i odrasle): poučna priča o kreativnom mišljenju i društveno-etičkom odgajanju u skladu s vjerovanjem (Sarajevo, 2018.) i Rasprave o vjerskom diskursu, politici i obrazovanju (Izbor tekstova) (Sarajevo, 2018.)
Više na cns.ba
Akos.ba
