Konvencije su na papiru, a suosjećajnost u srcima ljudi
“Priroda čovječanstva, njegova esencija, je osjećati bol drugoga kao svoju i djelovati da se ta bol odnese. Postoji plemenitost u suosjećanju, ljepota u empatiji i elegancija u opraštanju.” – John Connolly
Ne tako davno empatija se podrazumijevala. Nisu nam trebale posebne radionice i skupovi da bismo promicali njene vrijednosti! Međutim, danas svjedočimo neko drugo vrijeme.
Danas je, izgleda, lakše donositi zakone i svjetske konvencije nego probuditi ljudsku svijest o osnovnim vrijednostima jednog društva!
U prilici smo da obilježimo još jedan značajan datum – bar za nekih milijardu ljudi ili oko 15% svjetske populacije.
3. decembar se obilježava Svjetski dan osoba s invaliditetom. Te osobe, zvanično, imaju podršku za jedan dan u godini, a za onih 364 ostalih – moraju se sami pobrinuti. Za osobe s invaliditetom, svaki od tih dana je posebna priča i za svaki taj dan treba im i posebna motivacija da bi se samo digli iz kreveta, a baška opet pomoć i njega drugog lica bez kojeg ne mogu živjeti.
Samo u našoj zemlji po nepotpunoj statistici koja svakodnevno raste 270.000 građana ima status osobe s invaliditetom! Ono što je posebno bitno i što je sve veći problem jeste da na svaku osobu sa stopostotnim invaliditetom, a među kojima je sve više i djece – mora doći bar po jedan ili dva njegovatelja, negdje je uključena i čitava porodica.
Iako rade u sinergiji, svi ti članovi se pomalo umore dok udovolje, a opet samo osnovnim potrebama osobe s invaliditetom, jer njihova sposobnost jesu ograničena, ali su potrebe gotovo jednake potrebama sposobnih ljudi.
Usluživati osobe s invaliditetom uglavnom je zahtjevan posao kako fizički tako i psihički, jer nije isto prilaziti živom čovjeku kao nekom predmetu kojeg ne možete povrijediti i kojeg neće zaboljeti!
Zato svi oni koji kod sebe nemaju izraženu suosjećajnost, nemaju tog dara da priđu ljudima s invaliditetom i zdravstvenim poteškoćama, ili su, pak, preosjetljivi, neka na neki način podrže makar one koji se bave tim ljudima, i to je također vid dobročinstva, a i svojevrsnog duga.
Jer ti ljudi često žrtvuju svoje karijere, poslove, nerijetko i spadnu na nivo socijalnog slučaja, a sve zarad toga da pomognu i budu na usluzi svojim bližima, članovima porodice, živim ljudskim bićima!
Stoga se i samo poimanje empatije može posmatrati kroz pojedince, one na čijim rukama žive osoba s invaliditetom, a ne kroz socijalnu brigu države i svjetskih konvencija i deklaracija!
Konvencije su na papiru, a suosjećajnost u srcima ljudi!
“Nikad nije postojalo istinski veliko srce koje nije također i mekano i suosjećajno.” – Robert South
Svi mi teorijski znamo šta je suosjećajnost, ali njenu vrijednost najbolje mogu “izvagati” oni koji ju svakodnevno iskušavaju u svom životu, a to su, svakako, osobe s invaliditetom! I nema te definicija koja susjećajnost može bolje pojasniti osim kada se nađe na djelu, u praksi njegovatelja! Njegovatelj, pored fizičke spremnosti, “mora imati srce i dušu”, jer on je ponekad doslovno ruka kojom neko radi, noga kojom hoda, glasnice kojima govori, vid kojim gleda…
I kada na empatiju gledamo iz ugla Nebeskih Objava, kao i svjetovnih zakona, naći ćemo da je to nadasve pozitivna ljudska osobina, ona koja je data samo odabranima, posebnim ljudskim bićima.
Ljudskim bićima čijim posredstvom Uzvišeni Stvoritelj pomaže svoja stvorenja, ona najranjivija Svoja stvorenja.
Takvima je, po vjerskim predanjima, pomoć zajamčena, dakle, uvijek će se neko naći da brine o njima, a među te “obećane ljude”,svakako, spadaju njegovatelji i empathy.
Samo jedan noćni sahat brige nad nemoćnom osobom cijeni se kao vrhunac dobročinstva, a tek kolike su vrijednosti onih koji brinu dvadeset četiri sahata. Kada tako postavimo stvari onda možemo donekle spoznati kolika je vrijednost ovog vida ljudskog dobročinstva, ali i odgovornost!
Često imamo priliku čuti neke ljude kako kažu – “nema tih para da bih radio to i to”, nema tog novca da bi, naprimjer, preuzeli ulogu njegovatelja osobe s invaliditetom i zdravstvenim poteškoćama! Ti ljudi su vjerovatno svjesni vrijednosti spomenutog djela, ali, jednostavno, nisu obdareni vrlinom suosjećajnosti, ili, pak, nemaju hrabrosti preuzeti odgovornost!
Istina, s empatijom se čovjek rađa! Ali jedno ozbiljno društvo neće niti treba ostati pri tome! Ljudsku suosjećajnosti treba gajiti i to od malih nogu!
Navikavati djecu od samog vrtića, a kada bi se pitalo one koji su u potrebi, sigurno ne bi imali ništa protiv da se uvedu i predmeti u osnovne i srednje škole.
“Ako nije omekšan suosjećanjem i empatijom, razum može odvesti ljude u moralnu provaliju.” – Karen Armstrong
U ovo “moderno vrijeme” pozitivne ljudske osobine nekako gubi na vrijednosti!? Današnje čovječanstvo kao da se i samo malo pogubilo, kao da se tek pokušava pronaći u okolnostima aktivnog života i svijeta.
Ovaj svijet sve više vapi za istinskim ljudskim vrijednostima, dok mu “savremeni” čovjek nameće ili “podmeće” neke nove obrasce koji nemaju dovoljno kapaciteta da se nazovu istinskim ljudskim vrijednostima niti je logično da će to ikada postati!
“Ja vjerujem da je empatija esencijalna kvaliteta civilizacije.” – Roger Ebert
Ne trošimo vrijeme na otkrivanje “tople vode!” Topla voda odnosno suosjećajnost i ljubav su već otkriveni! Na nama je samo da tu pozitivnu energiju “provodimo” do ljudskih srca kako bi ona poput sunca grijala čitavo čovječanstvo, a posebno one najranjivije svoje članove!
Iako su osobama s invaliditetom dani pretežno sivi, ne treba im puno i da im sunce grane, ponekad je dovoljno jedna srčana gesta ili samo lijepa riječ!
Za Akos.ba piše: Razija Maksumić
