Kolumna o napadu u Parizu: Stvari se moraju zvati pravim imenom

Svaki pojam se na različitim jezicima, u različitim narodima pa i u različitim socijalnim skupinama može i definira se različito, ali njegova esencija ostaje ista i to je nepobitna činjenica. Ma kako mi nazivali pokušali nazvati ili definirati one koji su počinili hladnokrvne i beskrupulozne napade na ulicama Pariza prije par dana oni jesu i ostaju teroristi. Njihova djela jesu i ostaju teror (iz latinskog terror, terroris = strava ili užas).

Sasvim je druga stvar to što cijeli svijet nema, niti želi da ima jasnu i preciznu definiciju terorizma. Neki su čak pobrojali da se danas u svijetu barata sa preko stotinu različitih definicija. Problem ne ovdje prestaje. Problem je u sentimentalnom doživljavanju počinilaca i njihovih djela. Kada bi sada, hipotetički pitali nekoga od Kurda da okarakteriše njihovu borbu i borce vjerovatno bismo dobili odgovor da se radi o borbi i borcima za slobodu. Svaki Turčin bi odgovorio sasvim drugačije. Vjerovatno će neko i doživjeti počinioce napada u Parizu kao borce koji donose pravdu i borbu na neprijateljsku teritoriju, bez obzira što većina nastradalih vjerovatno nikada i nije omirisala barutnog dima a kamoli učestvovala u ratovima za francuske nacionalne interese diljem svijeta.

Međutim, Parižani su doživjeli strahote terorizma, isto kao što su ih doživjeli građani Ankare prije nepunih mjesec dana, isto onako kako su ih doživjeli građani Madrida i Londona, isto onako kako ih godinama doživljavaju narodi Iraka, Burme, Sirije i tako u nedogled.
Naravno, stvar interpretacije i percepcije u pogledima na ovo će uvijek biti različita. Možda je ponajbolje različitostima u precepciji i sentimentalnosti u pogledu terorizma, kao fenomenu današnjice govorio Noam Chomsky, koji kaže: „Važno je imati na umu da se pojam “terorizam” obično koristi kao uvreda, a ne kao riječ koja točno definira ono što se njome označuje. To je blisko povijesnom pravilu da je naš terorizam protiv njih ispravan i pravedan (tko god mi bili), dok je njihov terorizam protiv nas strašan zločin. Sve dok se ta praksa njeguje, rasprave o terorizmu ne mogu biti ozbiljne. To je samo oblik propagande i apologetike.“

Kada govorimo o ovom fenomenu, gotovo svi odreda se bave posljedicama gotovo niko uzrocima. Uzroci upuštanja u ova i ovakva djela su daleko dublji nego što se to naizgled čini. Nije to ona obična, jednostavna i gotovo iskonska mržnja između „nas i njih“. Ne, ovdje se ne radi o naivnoj i idealističkoj podjeli na jedne i druge i njihovom vjekovnom međusobnom ubijanju.
Evropa je završetkom Drugog svjetskog rata izgubila „Centar moći“, koji je vijekovima bio na njenom tlu. Taj centar se pomjerio dalje na zapad u SAD. To Evropa nikada nije zaboravila. Nije zaboravila da je do juče vladala svijetom. Nije zaboravila svoju nekadašnju imperijalnu moć. Nije prestala sanjati snove o povratku tog sjaja i moći.

“Evropa se mora pomjeriti od stanja negiranja realnosti i suočiti s bolnom istinom. To što ste postali siromašni, ne možete liječiti štampanjem novca jer iza tog novca mora stajati ili dobra ekonomija ili zlato. Mi u Aziji živimo u okviru naših mogućnosti. Kada smo siromašni, živimo kao siromasi. Mislim da je to jednostavna lekcija koju Evropa može da nauči od Azije.“, rekao je prije nekoliko godina Mahathir Mohamad, bivši premijer Malezije koji je u dvadeset godina koje je proveo na vlasti transformisao zemlju iz uspavane ekonomije u ekonomskog diva na jugoistoku Azije.
Evropa nije čula ove riječi, bolje reći nije ih slušala. Evropa ne može da shvati da više ne može živjeti na ležaljkama od bogatstva drugih, ogrnuta u kolonijalne baldahine. To vrijeme je otišlo u nepovrat, otišlo je onoga momenta kada je Evropa ili bolje reći Zapadni svijet lansirao termin globalizacija i kada je prvi puta pritisnuta tipka „enter“ u virtuelni svijet interneta. Naravno, ona, stara Evropa može da živi uljuljkana u lijepe snove imperijalne nostalgije i sirovom silom povremeno pokazati da je još uvijek faktor na svjerskoj političkoj sceni.

Međutim, buđenje iz snova u surovu realnost može i jeste bolno. Francuski narod se prije par dana probudio i osjetio bol koju vijekovima osjećaju drugi. Koji osjećaju narodi Afrike, Bliskog Istoka, narodi Azije, Južne Amerike, mali narodi za koje veoma često Francuzi i drugi Evropljani nisu ni čuli. Osjetili su na sebi ono što moramo, ako smo imalo ljudi nazvati pravim imenom – osjetili su TEROR.
Osjetili su svu surovost i hladnoću definicije terora i terorizma, koji u osnovi predstavlja sistemsko i planirano širenje straha i užasa zarad postizanja političkih, ekonomski ili drugih ciljeva.

Vijekovi prosipanja imperijalističke i kolonijalne sile diljem svijeta, miješanje u čisto unutranje stvari suverenih država takozvanog „trećeg svijeta“ i rigidna neokolonijalna politika današnje Evrope uzima svoj danak. Ova kolonijalna politika je direktna posljedica Francuske revolucije iz 1793. godine kada su francuski revolucionari su pod vodstvom Robespierrea prozvali teror kao državno sredstvo moći i na temelju toga “vladavinu terora” ideološki opravdali.
Već, jučer smo mogli čuti ratne pokliče „borbe protiv terorizma“. Tu borbu još niko nije dobio, vjerovatno je neće ni dobiti.
Borba se mora preseliti na drugo polje. Borba protiv terorizma mora da se vodi na polju UZROKA I NASTANKA TERORIZMA. Moraju se dokinuti dvostruki aršini, moraju se sve žrtve tretirati isto, mora se svačija krv isto vrednovati, obespravljeni narodi se moraju definitivno osloboditi neokolonijalnih uzda, mora se poštovati pravo suvereniteta države na njenom teritoriju, mora se dopustiti da narodi upravljaju svojim nacionalnim blagom, mora se doći do pravednijeg svijeta.

Do tada, moramo znati da Pariz nije niti prvi, niti zadnji u nizu. Niko ne može garantovati da se to neće već sutra ponoviti na nekom drugom mjestu.
Do tada moramo jasno i precizno kazati da je svaki akt terorizma u biti teror i tu nema rasprave.
Terorizam nema naciju, nema državu, nema rasu i nema religiju. On ima samo ciljeve i interese. On ima ime i prezime.

Za Akos.ba piše: mr. Rašid Kasumović