Koliko smo zahvalni svojim roditeljima
Prije par dana nakon iftara sjedila sam s porodicom i pričali smo o tome koliko se jede i koliko su ljudi nezahvalni na današnjem vaktu.
Riječi koje je moj otac tada izgovorio mislim da će mi još dugo odzvanjati u ušima, rekao je: “Znao sam pretražiti cijelo auto i nisam uspjevao pronaći dovoljno novca ni za jednu kiflu, a bio sam veoma gladan”. Jako teško padnu djetetu riječi poput toga, pa sam se zapitala koliko zapravo zahvaljujemo Allahu na roditeljima koje nam je podario, koliko smo zahvalni na svemu što čine za nas.
Mnogo puta sam se zapitala da li zaslužujem roditelje koje imam, sada kako sam starija tako i shvatam koliko grešaka dijete napravi , koliko teških riječi roditeljima kaže a roditelji na to samo šute, a u dubini svojih duša se rastuže.
Često razmišljam gledajući svoje roditelje šta su sve oni prošli za mene kako ja ne bih bila gladna i žedna u ratu. kako smo bili u Zeničko-Dobojskom kantonu tako je babo bio na ratištu u tom dijelu. Mama i ja smo jedan period rata provodile u Zenici. Često mi je pričao kako je znao pješačiti ne znajući kako će doći do nas, ali da mu je bilo to najdraže jer je nosio ruksak pun hrane kako bi jeo s nama. Svaki put, kada mi to ispriča ja nesvjesno pogledam bore na njihovim licima i ruke koje su oštećene dugogodišnjim radom.
A onda posmatram i današnju djecu i omladinu. Računari i pametni telefoni, bezbroj puta mi se desilo da vidim dijete sa telefonom koji mu ne može stati u džep dok njegovi roditelji ma koliko mladi ili stari bili nose telefone koje su njihova djeca koristila prije toga. Oni bi uradili sve da njihovo dijete bude sretno.
Pitam se kao djevojka, dio te omladine, zar mi nismo zamijenili mjesta s našim roditeljima, zar nisu oni ti koji po cijelu godinu rade, a opet mi idemo na odmore, izlete isl. Zar ne bi trebalo da mi njih zamijenimo 7 dana u godini kako bi se i oni odmorili i napunili svoje baterije. Bez obzira gdje otišli, pa čak i kad bi kod kuće ostali, bitno je da ih zamijenimo na svakodnevnim poslovima kako bi oni odvojili vrijeme za sebe i svoj brak.
Želim reći našoj omladini, a i samoj sebi, da se napokon moramo trgnuti. Moramo naučiti cijeniti sve ono što neko uradi za nas, moramo cijeniti trud i poštovati naše roditelje.
Kako je rečeno u Kur’anu: “Tvoj Gospodar je naredio: ‘Ne molite se nikom osim Njemu, i pokazujte dobročinstvo prema roditeljima. Ako jedno od njih ili oboje doživi starost s tobom, nikada im nemoj reći „uf“ ili podviknuti na njih, nego sa njima govori blagim riječima i sa poštovanjem.
Spusti prema njima ponizno krilo samilosti i reci: ‘Moj Gospodaru, smiluj im se oboma, kao što su njih dvoje mene podizali dok sam bio dijete.“ (17:24,25)
Slijedom ovih riječi, želim poručiti našoj omladini da cijene roditelje dok ih imaju, i dok mogu biti s njima u istoj prostoriji. Kada presele, odlazak na mezar ne znači ništa, ta ljubav se morala pokazati dok su bili s nama.
Molim Uzvišenog Allaha da u svetom mjesecu Ramazanu podari našim roditeljima olakšicu u postu, da ih učvrsti na putu Islama, i da im podari olakšicu u odgoju djece. Amin
Za Akos.ba piše: Emina Suljević
Akos.ba
