Ko su pobjednici, a ko gubitnici na izborima u Turskoj?
Većina simpatizera AK Partije nije očekivala da će njihova stranka tako ubjedljivo pobijediti na ponovljenim izborima održanim u nedjelju. Za manje od pet mjeseci nakon „neuspjeha“ na izborima održanim 7. juna povratili su većinu mjesta u Parlamentu uz komotnu prednost ispred svih rivala. AKPartija je sama osvojila više glasova nego tri najveća konkurenta zajedno.
Mnogo toga se može kazati vezano za ove izbore. Počevši od rezultata i uzroka, političkih, društvenih i regionalnih implikacija, pa do nove turske političke scene i njenog uticaja na domaću i vanjsku politiku.
Postoje mnogi razlozi ove drastične promjene i ubjedljive pobjede AK Partije za relativno kratko vrijeme. Najvažniji faktor koji je uticao na promjenu u odlučivanju turskih birača je pitanje sigurnosti i stabilnosti u zemlji. AKPartija je očito bila u stanju uvjeriti biračko tijelo tokom prelazne faze između izbora (koja je bila ispunjena ekonomskim i sigurnosnim tenzijama) da je upravo ona bila odgovorna za stabilnost i razvoj zemlje i da je njen gubitak većine u Parlamentu bio glavni uzrok vidljivog pogoršanja stanja. Vjera nekih glasača u ovu poruku navela ih je da glasaju za AKP više iz straha za budućnost zemlje nego zbog lojalnosti vladajućoj stranci.
Premijer Ahmet Davutoglu težio je od početka izbornog procesa da istakne kako je stranka poslušala pozive birača za promjenama i da se radi u skladu s tim. Ovo se odrazilo kroz stranačke lidere, retoriku, izbornu platformu i kandidatske liste, što je imalo veliki učinak na konačan ishod.
Dalje, opozicione stranke nisu uspjele pridobiti nove glasače. One su stvarale negativnu sliku o sebi koja se kretala od neodgovornosti do ugrožavanja nacionalnih interesa. Mnogi „prebjegli“ glasovi su bili više protest protiv ovakve kampanje opozicije, nego stvarna podrška AK Partiji.
I na kraju, turski izborni zakon je odigrao svoju ulogu. Način na koji se broje mjesta u Parlamentu, kao i činjenica da je procenat svake stranke baziran na procentima ostalih stranakai postotku njihovog učešća, distribucija eksternih glasova i drugi komplikovani detalji i precizne kalkulacije ovaj put išli su na ruku AK Partiji. Ovakav sistem ih je na prošlim izborima koštao parlamentarne većine za samo 90 000 glasova ili 18 mjesta u Parlamentu.
Ko je najveći dobitnik izbora?
Prvo i najvažnije, to je Turska. Ovo nije puko laskanje već potvrda važnosti povratka volji glasača, prihvatanju rezultata i posjedovanju kapaciteta za organizaciju tako važnih i osjetljivih izbora bez ikakvih incidenata i sumnji u legitimnost. Sve je prošlo u najboljem redu uprkos vojnim i sigurnosnim tenzijama u zemlji i oružanim revolucijama u regionu. Nedjeljni izbori su osigurali stabilnost koja je Turskoj danas potrebna.
Sljedeći na listi pobjednika je AK Partija, koja je povećala izborni kredibilitet za 9% u manje od pet mjeseci. Zadobili su povjerenje skoro pet miliona novih glasača i povećali broj glasova u svim provincijama. Iz samo tri provincije nisu uspjeli dobiti nijednog zastupnika. Izgleda da je riječ „stabilnost“ koja je bila ključna u njihovoj kampanji imala magičan učinak na glasače, navodeći ih da produže vladavinu AK Partije kako bi očuvali sigurnost, stabilnost i dosadašnji uspjeh zemlje.
Treći pobjednik je Ahmet Davutoglu koji je naslijedio osnivača partije i koji nije uspio očuvati svoju poziciju na prvim izborima. Iako je ponovno izabran kao lider na nedavnom Kongresu, vjerovatno bipostojale razmirice i svađe ispod površine o njegovoj poziciji predsjednika da je stranka izgubila na izborima. Rezultati izbora su ojačali njegovu poziciju kao lidera, što će neizbježno poboljšati i koordinaciju sa Erdoganom.
Tu je zatim i sam Erdogan. Iako formalno nije učestvovao na izborima, ne možemo zanemariti njegovo prisustvo i uticaj iz sjenke. On je od početka bio odlučan unatoč velikom riziku koji je preuzeo raspisivanjem prijevremenih izbora. Takođe je imao svoje prste u biranju novog Glavnog odbora stranke i izgleda da njegova kontrola nad strankom i njenim radom u sljedećem periodu nije upitna.
Glavni gubitnik izbora je MHP jer je platila cijenu vođenja negativne politike preuzete od lidera Devleta Bahcelija, a koji je odbio sve moguće solucije predložene u vrijeme kada je zemlja bila u ekonomskom, sigurnosnom i političkom vrtlogu tokom perioda između izbora. Pad stranke je bio veći od očekivanog i njen udio u Parlamentu je pao na četvrto mjesto iza rivala HDP. Ovo je opasan razvoj događaja koji će imati uticaja na odnose u ovoj stranci i njeno vodstvo.
Drugi gubitnik je prokurdska HDP koja takođe plaća cijenu zbog nemogućnosti da zauzme jasan stav po pitanju vojnih operacija PKK tokom perioda između izbora. Pozivali su čak na uspostavljanje samouprave u nekim pretežno kurdskim provincijama. Dovode se u vezu sa vojnim vodstvom u Qandil planinama i optužuju da je njihovo političko djelovanjeetnički ograničeno. Uprkos sloganu „Stranka za cijelu Tursku“ razočarali su neke svoje simpatizere.
Agencije za ispitivanje javnog mišljenja takođe zaslužuju da se nađu na listi gubitnika zbog katastrofalno loše procjene izbornih rezultata, kao što je bio slučaj i sa prethodnim izborima. Zbog toga su uveliko izgubile na značaju i kredibilitetu, bez obzira što se ovakvi rezultati smatraju iznenađenjem.
Neke vlade i medijske kuće iz regije su takođe gubitnici, iako se ne bi trebali nalaziti na ovoj listi. Trenutna polarizacija odnosa u regionu rezultirala je njihovim mješanjem u unutrašnje stvari Turske. Ovo je čak doseglo nivo falsikovanja vijesti o izborima i njihovim rezultatima, tako da je ovo mjesto opravdano.
Na kraju, nedjeljni izbori nisu bili cilj, već polazna točka za novu etapu Turske predvođene AK Partijom. Ovakav rezultat im daje priliku da dođu do daha i porade na preispitivanju i izmjenama brojnih domaćih i vanjskih pitanja bez vremenskih ograničenja, pritiska prijevremenih izbora i tereta koalicione vlade.
middleeastmonitor.com
Prijevod: Nermin Spahić
minber.ba
