Ko se drži Kur’ana i sunneta, taj nikada neće biti ponižen, niti poražen

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon niza veličanstvenih, herojski izvedenih operacija mudžahida u Gazi – od kojih je najistaknutija bila snajperska likvidacija cionističkog komandanta brigade i zarobljavanje četvorice vojnika – podigli su glasove oni koji već dugo govore jezikom predaje i poniženja. Marionetski režimi, njihovi glasnogovornici i poslušnici, pokrenuli su kampanju da mudžahidi Gaze polože oružje, da se predaju, da se razoružaju – pod izgovorom da će tako stati agresija i olakšati patnje civila.

Međutim, istina je da je njihovo navodno sažaljenje prema onome što proživljavaju civili Gaze – lažno. Jer svima je poznato da su granični prelazi zatvoreni već dvadeset godina, a opsada je potpuna kopnom, morem i zrakom. Dakle, ovdje nije riječ o pomoći civilima, već o pružanju ruke neprijatelju, da mu se olakša ostvarenje onoga što nije uspio ni tenkovima, ni avionima, ni bombama: da se ugasi duh džihada, koji je ponikao na rukama šejha Izzuddina el-Kassama, zatim izrastao i ojačao na rukama šejha Ahmeda Jasina i njegove braće u Gazi, a koji je danas postao moćna snaga koju je nemoguće zaustaviti i uništiti.

To je duh usađen u srca vjernika. To je ono čega se neprijatelj boji, ono što proganja njihove generale i vojnike, ono što saboteri i izdajnici žele da ugase. Jer taj duh, i samo taj duh, Allahovom voljom će presuditi zločinačkom režimu. Zato ih danas vidimo kako panično ustaju svi odreda – poput preplašenih divljih magaraca koji bježe od lava. Njihova nada da će sporazumi o normalizaciji s arapskim režimima uspjeti obuzdati taj duh – pala je u vodu. Njihova iluzija da će represijama i hapšenjem istinskih islamskih učenjaka i daija ugušiti taj duh – potpuno je propala.

Jer onaj ko slijedi Allahov put i obasjava svoj život svjetlom Kur’ana nikada ne može zalutati, niti ga može slomiti bilo kakva ljudska sila, ma koliko moćna bila. U Allahovoj Knjizi je lijek za svaku bol vjernika i snaga da ostane slobodan, dostojanstven i ponosan.

Zato mudžahidi Gaze nisu poslušali glasine i kuknjavu malodušnih. Nisu položili oružje. Poslušali su Uzvišenog Gospodara koji je rekao: “I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)

Pripremili su koliko su mogli – malo i neznatno naspram krvoločnog neprijatelja. Ali kad su krenuli, krenuli su s imanom, s pouzdanjem u Allahovo obećanje, nadahnuti Allahovim riječima: “Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.” (Ali Imran, 123.)

I zaista, Allah im je pomogao: usmjerio je njihove hice, ulio strah u srca njihovih neprijatelja, pa su jedne ubijali, a druge zarobljavali. Iako su bili još slabiji od muslimana na Bedru, a njihovi neprijatelji stostruko moćniji od tadašnjih mušrika – opet se dogodilo čudo: Allah ih je pomogao, kao što je pomogao prve muslimane na Bedru.

Pa zar poslije ovakvih jasnih znakova Allahove pomoći da se oni uplaše prijetnji i povjeruju lažnim obećanjima neprijatelja?! Zar da povjeruju da će predaja olakšati patnje njihovim civilima!? Ne! Mudžahidi Gaze su se ponovo vratili Allahovoj Knjizi i u njoj našli odgovor koji glasi: “Ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale.” (En-Nisa’, 102.)

Shvatili su da je to zamka. I odgovorili su kako priliči onima koji nose Allahovu zastavu – odlučnim akcijama koje su uzdrmale snove normalizatora i njihovih gospodara.

Neprijatelj je sâm priznao: ovi ljudi nisu obični smrtnici. Provalili su njihove tajne komunikacije, saznali vrijeme i mjesto posjete komandanta brigade, prepoznali ga među svim pratiocima i jednim metkom ga pogodili, dok se on nadmeno šepurio, misleći da je siguran u području pod punom kontrolom svojih snaga.

Zar poslije ovih jasnih dokaza Allahove pomoći, kakvu smo gledali u Afganistanu, u Bosni i na drugim mjestima gdje su se vjernici držali Allahovog puta – zar i dalje može postojati neko ko se dvoumi da li treba slijediti Allahov put!?

Ne, nikada! Ko slijedi Allahovu uputu, ko se drži Kur’ana i sunneta – taj nikada neće biti ponižen, niti poražen.
Preuzeto sa Saff.ba