Ko je dužan davati zekat i na šta se daje zekat?

Islamski učenjaci su složni da je zekat dužan davati musliman, koji je punoljetan, umno zdrav, slobodan i posjeduje nisab, o čemu će biti riječi kasnije

U prethodnim tekstovima smo pojasnili argumente ove naredbe na osnovu jasnih kur’anskih ajeta i hadiskih tekstova što naše uvjerenje u obaveznost zekata čini snažnim i taj stav su prenosile generacije muslimana. Ko zaniječe obaveznost zekata, a nije od onih koji su tek prihvatili islam i ne poznaju njegove propise, taj je učinio kufr i izašao iz islama.

Kur’an nije odredio na koju vrstu imetka se daje zekat, koji su uvjeti davanja, kao što nije odredio ni količinu koja se izdvaja kao zekat već je to prepušteno sunnetu.

Zekat se daje na sljedeće vrste robe:

1. Zlato i srebro (ovdje se svrstava i novac),

2. Poljoprivredni proizvodi

3. Stoku

4. Med i životinjske proizvode,

5. Na rude, minerale i bogatstva iz mora

6. Trgovačka roba

7. Na zgrade, fabrike i druge nekretnine koje su predmet finansijskog poslovanja i zarade

Ako sve ono što čovjek posjeduje možemo definirati kao imetak, postavlja se pitanje da li je čovjek dužan dati zekat na sav imetak bez obzira koliko ga posjedovao i kakva bila potreba za tim imetkom? Čovjekova kuća u kojoj stanuje je imetak, odjeća koju oblači, knjige koje čita, alat kojim se služi, sve je to imetak i da li je dužan dati zekat na to?

Da li će zekat davati čovjek koji posjeduje jednu ili dvije deve ili par ovaca? Hoće li zemljoradnik davati zekat na proizvode od kojih se prehranjuje? Da bi imetak potpao pod kategoriju na koju smo dužni zekat on mora ispuniti sljedeće uvjete:

1. Potpuno vlasništvo – imetak, u suštini, pripada Uzvišenom Allahu, On ga je stvorio, On ga je podario i njime nas opskrbio. Ali, Uzvišeni Allah je, i pored toga što je On istinski vlasnik imetka, iz Svoje plemenitosti imetak dao i Svojim robovima, kako bi im ukazao počasti, ali kako bi ih i iskušao. Pod potpunim vlasništvom čovjeka podrazumijeva se to da je čovjek u mogućnosti koristiti se tim imetkom ili prihodima od njega sa posjedovanjem kroz jedan od legalnih oblika posjedovanja. Iz ovoga se izvlači zaključak da ne postoji obaveza izdvajanja zekata na imetak čiji vlasnik je nepoznat niti na onaj imetak koji je zarađen na haram-način.

Što se tiče zekata na novac koji je pod dugom, većina islamske uleme smatra da postoje dvije vrste duga:

– prva vrsta je onaj čijem se vraćanju nadamo i na ovaj imetak se daje zekat svake godine kada se daje i na ostali imetak;

– druga vrsta je onaj čijem se vraćanju ne nadamo. Tu postoje tri mišljenja: da se daje zekat na ovaj imetak onda kada se on povrati, ako se povrati, i to za sve prethodne godine i ovo je stav Alije i Ibn Abbasa, da se daje zekat samo za onu godinu u kojoj je povraćen ovaj imetak i to je stav Hasana, Omera b. Abdulaziza i Malika. I treće mišljenje zastupa imam Ebu Hanife i njegovi učenici a to je da se na ovaj dug ne daje zekat uopće.

2. Da imetak bude razvojan, pod ovim se podrazumijeva da imetak za koji se daje zekat bude od onog imetka koji se množi i razvija ili koji se može iskoristiti u te svrhe. Odnosno, da njegov vlasnik iz njega može izvući korist. Ibn Hummam govoreći o mudrosti ovog uvjeta kaže: “Intencija propisivanja zekata, osim što je propisan kao sredstvo iskušenja, jeste otklanjanje siromaštva i nedaća koje zadese siromašne, a nije cilj zekata da samog čovjeka osiromaši.”

3. Da imetak dostigne nisab – Islam nije propisao davanje zekata na imetak u svakoj količini, već je propisao da se zekat daje na tačno određenu količinu imetka, a koja se naziva nisab. Prenose se hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.s., navodi da se zekat ne daje na manje od pet deva, na manje od četrdeset ovaca, na manje od dvije stotine srebrenjaka i sl. Velijullah ed-Dehlevi pojašnjava mudrost ovakvog propisivanja nisaba. On kaže da svi nisabi koji su propisani za sve vrste robe označavaju onu količinu robe koja je dovoljna jednoj porodici da preživi godinu dana, tako, naprimjer, poljoprivredni proizvodi, za jednu porodicu je dovoljno pet ewsaka, što je i nisab na poljoprivredne proizvode. Dvije stotine srebrenjaka je također dovoljno za jednu porodicu da preživi godinu dana. Sve što je iznad toga, na to se daje zekat. O posebnim iznosima nisaba za različite vrste robe će biti riječi kasnije.

4. Da pretiče od osnovnih potreba – Kako definisati osnovne potrebe u našem vremenu? Po mom mišljenju, pogotovo danas, kada je puno luksuza, osnovne potrebe treba definirati kao ono što je čovjeku nužno za preživljavanje, kao što je hrana, odjeća, stanovanje i slično. Ne može se sve ono što čovjek poželi uvrstiti u osnovnu potrebu, jer se zna da ako bi čovjek imao dvije doline zlata, poželio bi i treću.

5. Da osoba nije dužna – Ovo podrazumijeva da ukoliko je osoba dužna toliko da ukoliko bi vratila dug to bi značilo da padne ispod nisaba, onda nije dužna dati zekat. To je stav većine islamske uleme, i od njega odstupaju samo Rebi’a, Hammad b. Sulejman i Šafija po novom mezhebu. I ova odredba se odnosi na zekat na novac, zlato, srebro i slične vrste imetka.

6. Da imetak pregodini – da imetak bude u vlasništvu vlasnika dvanaest lunarnih-hidžretskih mjeseci i ovo se odnosi na zlato, srebro, novac, stoku, trgovačku robu, ali ne i na poljoprivredne proizvode, med, rude i slično, i na njih se zekat izdvaja prilikom vađenja, odnosno berbe. Ibn Kudame el- Makdisi navodi mudrost nužnog pregodinjenja imetka te spominje da za godinu dana čovjek može komotno zaraditi na imetku koji posjeduje, stoka se može razmnožiti i da je to realno vrijeme za uvećanje imetka.

Autor: Šejh Jusuf el-Karadavi

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba