Knjiga “Život u pramenu kose” je istinita priča Fočanke Zehre Murguz koju je pred porodicom silovao prvi komšija Ranko

Autorica Grabus za Stav je kazala da bez Zehrine hrabrosti da ispriča svoje iskustvo, danas ne bi bilo ove knjige. 

– Zehra Murguz rođena je 1964. godine u Foči. Odrasla je na Tjentištu, a udala se u Čohodar mahalu (Krivaje) nadomak Foče. Poslije završene srednje škole počinje raditi na Sutjesci, a potom i u Foči, gdje je kasnije počela i stanovati. Nakon udaje počela je živjeti s muževom porodicom. Na samom početku ratnih dešavanja u Foči 1992. godine, njen muž Mujo Murguz biva odveden u tadašnji logor KPZ Foča i od tada mu se gubi svaki trag. U Foči su bili formirani tzv. ženski logori po kućama gdje su Bošnjakinje sistemski seksualno zlostavljane, a dobni raspon žrtava bio je od maloljetnih do starijih osoba – navela je Grabus.

Tog ljeta, dodaje ona, Zehra pruža otpor tako što mjesec dana noćava u obližnjoj šumi, a dane provodi sa suprugovom porodicom – svekrom, svekrvom i zaovom, jer su sve troje bili bolesni. Svekar je imao tek operisanu kičmu, svekrva je bila već u poznim godinama, a zaova je bila psihički nestabilna, psihijatrijski bolesnik. Jedna augustovska noć biva posebno kobna po nju.

– Jedina noć kad se odlučila da zanoći u kući. Navečer njihov prvi komšija Ranko Stevanović dolazi naoružan do zuba te naočigled sve troje ukućana siluje Zehru. Omotava oko ruke njenu tada dugu i crnu kosu, podiže je iz lokve krvi i pred njenim očima ubije svekra, svekrvu, a potom i zaovu. Kako mu nije uspjelo da zaovu iz prvog puta ubije, ponovo puca u nju, a u tom trenutku mu popušta koncentracija, te Zehra ovaj trenutak koristi da pobjegne iz ruku zločinca. Tada u njegovoj ruci ostaje njen pramen kose. Ovo je bila prekretnica njenog života, te je knjiga po tome i dobila naziv. Sakrila se iza kuće u tikve, nakon čega je Ranko pustio kravu iz štale, zapalio štalu, a potom i kuću, pucao po bašči u kojoj se Zehra nalazila, ali, hvala Bogu, niti je vidio niti je ubio. Ranko Stevanović je bio njihov prvi komšija čija porodica je bila toliko siromašna da ih je vrlo često Zehrin svekar hranio kupujući im brašno, itd. Nažalost, puna je Bosna ovakvih slučajeva da je prvi komšija ili prijatelj direktno učestvovao u genocidu i etničkom čišćenju Bošnjaka – ispričala je autorica. 

Zehrin put se nastavlja kroz fočanske šume, te joj jedna pravoslavna porodica pomaže da na djevojačko prezime izvadi propusnicu i da ode iz Foče. Prvo je otišla u Pljevlja, potom u Novi Pazar, a odatle u Tursku gdje se zadržala do 1994. kada je otišla za Hrvatsku kod sestre.

– Sve vrijeme je njena porodica mislila da je mrtva, čak joj je njena majka učila Fatihe. U kampu u Turskoj je preko DW poruka uspjela stupiti u kontakt sa svojom sestrom. Iako je sve bilo spremno da ode za Luksemburg, Zehra se vraća u Bosnu i nastavlja svoju borbu i želju da pronađe muža, ekshumira svekra, svekrvu i zaovu, te da zatvori zločinca. Ono što je posebno tužno u cijeloj njenoj priči jeste činjenica da je bila trudna, te da je činom silovanja izgubila svoje dijete. Poslijeratni život nastavlja u Sarajevu – kazala nam je ona.

Godine 2012. Ranko Stevanović je uhapšen, te osuđen na samo 14 godina zatvora – za trostruko ubistvo i silovanje.

– Zehra je, unatoč svoj traumi koju ni na trenutak ne može odvojiti od sebe, niti ostaviti iza sebe, niti igdje sakriti, a da je ona kao tamna sjena ne prati, uspjela da se izbori da zločinac bude zatvoren. Međutim, šta je sa drugim zehrama? – naglasila je Grabus. 

Ispričala nam je da se prvi put s pričom o Zehri Murguz susrela gledavši njen intervju u jednoj od televizijskih emisija, što je na nju ostavilo veoma jak dojam.

– Nisam mogla izdržati, a da tu istinsku heroinu bošnjačkog naroda ne upoznam i čvrsto ne zagrlim. Tako se rodilo i naše prijateljstvo, a i povjerenje, te smo odlučile da njenu priču zabilježimo za naredne generacije. Odrastavši u posljeratnoj Bosni i Hercegovini, često sam na televiziji mogla gledati različita suđenja u Haškom tribunalu, priče o agresiji na našu domovinu, priče o majkama šehida, i sl. Ali, jako malo prostora je i tada i sada dato ovim istinskim heroinama. Četnicima je silovanje bilo najjeftinije oružje da našim ženama unište život, ali mi kao nacija moramo napokon da se osvijestimo i da pružimo podršku žrtvama seksualnog nasilja u agresiji na RBiH. To su naše majke, sestre, koje su izgubile svoje  voljene, kojima je istinska podrška i zagrljaj itekako potreban – poručila je ona, govoreći i o njihovoj hrabrosti i otporu.

Ova priča je zabilježena po principu usmene historije, a cilj je bio da se dokumentira i zabilježi istina i jeziva zbilja jedne osobe koja živi među nama, ali smo kao društvo, nažalost, gluhi i nijemi za vrisak koji odjekuje iz dubine njene duše, akcentirala je autorica.

– Moja iskrena namjera je bila da ova priča ostane zabilježena za naredne naraštaje, jer dešavanja i zločine koji su učinjeni nad bošnjačkim narodom moramo mi bilježiti i širiti među drugima, a nikako ne smijemo dozvoliti da ona bude krojena zločinačkim perom. Svakodnevno svjedočimo negiranju genocida i veličanju ratnih zločinaca, te predstavljanjem istih da su oni žrtve. Najmanje što možemo uraditi jeste da se osvijestimo i podržimo istinske žrtve – kazala je ona.

Iskazala je nadu da će ova knjiga podstaći druge žrtve seksualnog nasilja u agresiji na RBiH da progovore o zločinu koji im je učinjen.

– Nažalost, neke od njih nikada o tome nisu progovorile. Ova priča je svjedočanstvo o najtragičnijim stranicama ratnih kalendara 1992. godine. Još uvijek mnoge od tih žrtava strahuju da neće dočekati pravdu. A, da li je dovoljno učinjeno da se bol koja im je nanesena ne ponovi? Neka stranice ove knjige svima u Bosni i Hercegovini budu imperativ da se uklone sve prepreke koje žrtvama onemogućuju da obnove svoje živote i uspješno se integrišu u društvo – zaključila je autorica Grabus.

Knjiga je izdana u saradnji sa Udruženjem žrtava rata Foča 92-95.