Književni kutak

Kameni spavač Maka Dizdara i ruska književna avangarda

KAMENI SPAVAČ KAO AVANGARDNI TEKST

Ova knjiga na neki način polemički se odnosi prema onim tekstovima koji avangardu vide i tumače isključivo u kontekstu “rušilačkog” i “negatorskog” odnosa prema sveukupnoj tradiciji. Cilj joj je da upravo Dizdarevu najbolju zbirku predstavi kao izuzetan i jedinstven primjer avangardnog teksta kod nas i da o Kamenom spavaču progovori iz nešto drugačijeg ugla.

Kao što je poznato, glavni zadatak koji je postavila avangarda sastojao se, zapravo, u tome da stvori takav oblik umjetnosti koji bi odgovarao osnovnom životnom principu – principu vječnog obnavljanja, dok je njihovo insistiranje na riječi bilo prožeto dubokim uvjerenjem da je poetska riječ u stanju oživjeti nestali ili zaboravljeni svijet, ali i pamtiti i tako sačuvati svijet od nestanka i smrti. Kameni spavač je čarobno lirsko uprizorenje i rješenje ovog zadatka, u čijem tekstu su posebna pažnja i povjerenje ukazani upravo riječi.

Orijentacija na riječ kao jedno od temeljnih avangardnih načela motivirana je kod našeg pjesnika, naravno, i temom same zbirke, njenim inspirativnim zasnovom. Stećak je temeljna umjetnička referenca i u pokušaju da estetski izrazi težinu i tvrdoću materijala, tvarnost kamenog elementa i fakturu grobnog slova i riječi, Mak Dizdar poseže za “oživljavanjem” okamenjene riječi bosanskih epitafa, pokazujući majstorski kako se “bude” kreativni potencijali pjesničkog jezika iz kojeg izranja čitav jedan zaboravljeni svijet.

Avangardu nadalje karakterizira inovativno načelo. Ovaj zahtjev samo se na prvi pogled ne uklapa u estetiku našeg pjesnika. Jer, kako je pisalo u jednom od manifesta ruske književne avangarde: “(…) novi predmeti i objekti stvaralaštva ne određuju njegovu istinsku novost, a novo svjetlo bačeno na stari svijet može uroditi najčudnovatijom igrom (…)”. Kameni spavač jeste jedno takvo novo poniranje duha u nijemi iskon rodne zemlje i kulture. I umjesto “progresivnog” kretanja u budućnost, uz huku i buku vremena, kod Dizdara, kao i kod ruskih akmeista i pojedinih futurista (Hljebnikov), nailazimo na inovaciju kao rekreaciju neposrednog, živog proživljavanja svijeta putem prvobitnih značenja riječi, čiji smislovi su skamenjeni dugom rutinskom upotrebom pa ih treba “otkameniti”, ili su potpuno zaboravljeni pa ih je potrebno uskrsnuti. Takve riječi dobijaju snagu i – kako kaže K. Prohić: “(…) prirodnost elementarnih istina i ničim neposredovanog iskustva.”

Mak Dizdar ne oživljava, međutim, samo arhaičnu riječ srednjovjekovne Bosne, on aktualizira i oživljava i bogumilsku ideologiju, koja je stvorila stećke, ovu u svijetu jedinstvenu i neponovljivu umjetninu i, naravno, oživljava davno zaboravljene “umjetničke postupke” svojih drevnih literarnih prethodnika, dijaka i kovača, otkrivajući u specifičnom pogledu na svijet ovih heretičkih umjetnika najsavremeniju evropsku humanističku i filozofsku misao. Jer, heretičnosti avangardne misli, kojoj Dizdar očigledno pripada, koja je usmjerena protiv svakog hijerarhiziranog sistema u ime optimalne projekcije u budućnosti oslobođenog čovjeka, potpuno odgovara heretičnost bosanskih patarena koji su poricali i crkvenu i feudalnu hijerarhiju u ime evanđeoske socijalne ravnopravnosti.

Povratak u prošlost za avangardu nije značio povratak oficijelnoj tradiciji, već, kao i kod Dizdara, vraćanje na prapočela vlastite civilizacije i kulture kao vraćanje na “nultu tačku”, odnosno “generativno čvorište” iz kojeg je tek
moguće ostvariti “novo/iskonsko” poetsko govorenje i “novo/ponovno” iščitavanje “tekstova Kulture”, koje se ostvaruje kao avangardno prevrednovanje, prije svega estetsko, a onda i moralno, etičko i socijalno.

Za avangardu je, također, karakteristična usmjerenost i orijentacija na likovne umjetnosti, kinematografiju i arhitekturu. Fascinacija bijelim mramorovima, kamima, izučavanje arhitektonike njihove forme, reljefne plastike, epigrafskih natpisa kao sastavnog dijela likovne strukture stećka dokaz su da navedena avangardna orijentacija predstavlja estetski fundament Dizdareve knjige. Susret verbalnog i vizualnog, riječi i slike, književnosti i likovnih umjetnosti najpotpunije i najtemeljitije u ovom slučaju objašnjava teorija ekfrazisa. Bez obzira na odsustvo pune suglasnosti teoretičara kad je u pitanju priroda ovog diskursa, prisustvo ekfrazisa u tekstu je očigledno: već kratak opis bilo realnog bilo imaginarnog predmeta likovne umjetnosti – svjedoči o njemu. Ali, ekfrazis može doticati i druge teme: može sadržavati informaciju o umjetniku, njegovom umjetničkom objektu, reakciji promatrača, informaciju o stilu i slično.

Sve ove i mnoge druge teme sadržane su u Kamenom spavaču kojeg zbog toga možemo odrediti i kao jedan veliki majstorski razvijeni ekfrazis. Jedan od osnovnih estetskih efekata koji ostvaruju ekfrazisi jeste efekat očuđenja. Ovaj efekat ostvaruje se u sudaru statičnog vizualnog objekta, njegove predmetnosti, težine i materijalnosti s linearnim razvojem kazivanja i temporalnosti – kao imanentnih verbalnoj umjetnosti.

Dizdareva pjesma Zapis o lovu u tom smislu predstavlja najljepši i najdosljednije izveden primjer ekfrazisa u Kamenom spavaču. Kada je riječ o tipologiji Dizdarevog ekfrazisa, s obzirom na tematiku i način njegove realizacije, mogu se izdvojiti tri tipa ekfrazisa. U prvi tip spadaju minijature: Ruka, Radimlja – ruke, Zapis o štitu jer opisuju i upućuju na pojedine motive, simbole i ornamentalne fragmente sa stećaka te su one ekfrazisi po definiciji. Ove minijature, osim toga, svojom lapidarnošću slijede i potvrđuju dugo zanemarivanu estetsku vrijednost u stećke uklesanih epitafa, iz kojih Mak Dizdar izvodi i vlastitu poetiku.

U ovu “gnomsku čvrstinu” (kako se u svom eseju “Epitafi kao osnova poeziji” izrazio M. Begić) pjesnikovog iskaza, zgusnut je i sabijen misaoni i estetski kvalitet koji postiže trajnost adekvatnu tvarnosti i tvrdoći kamenog elementa.

U drugom tipu ekfrazisa, u koji se mogu ubrojati pjesme poput Zapisa o lovu ili pjesme Mjesec, u prvom planu je težnja teksta ka neovisnosti o predmetu i vlastitom samostalnom postojanju. Oslobađanje od reference ostvaruje se naracijom koja ne gubi iz vida da predstavlja govor umjetnosti o umjetnosti.

Ekfrazis Maka Dizdara ostvaruje se kao refleksija o umjetničkom objektu i njegova re/interpretacija, koja zapravo i formira doživljaj čitatelja, s tim, što u trećem tipu ekfrazisa, predmet u potpunosti nestaje. Naime, vanjski, vizualni izgled objekta potisnut je u zadnji plan – jer pjesnik težika razjašnjavanju njegovog punog smisla, iskazujući vlastiti subjektivni doživljaj i dajući punu slobodu vlastitoj pjesničkoj imaginaciji.

Stećak je poruka, tekst koji u Kamenom spavaču podliježe ponovnom iščitavanju i dešifriranju, što daje mogućnost propitivanja žanrotvornog potencijala ekfrazisa kod našeg pjesnika, čija tematska razgranatost obuhvata izuzetno širok spektar pitanja.

Ovo su samo neki od argumenata koji su poslužili za iščitavanje Kamenog spavača kroz prizmu osnovnih načela ruske književne avangarde.

Iz knjige: Kameni spavač Maka Dizdara i ruska književna avangarda

Autorica: Adijata Ibrišimović-Šabić

Recenzenti: Enes Duraković, Marina Katnić-Bakaršić, Nazif Kusturica

Izdavač: 
Slavistički komitet, Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Račkog 1, Sarajevo, BiH
tel. (+387) 33 253 170 e-mail info@slavistickikomitet.ba
www.slavistickikomitet.ba

Sadržaj i rezime

Akos.ba

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button