Kakve su posljedice gubitka Allahove, dž.š., zaštite?

Onoga ko ne čuva granice koje je Allah, dž.š., postavio ni Allah, dž.š., neće čuvati, a koga Allah, dž.š., ne čuva imat će težak i loš život, bit će nesretan, a na onom svijetu čekat će ga džehennemska vatra:
“’A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i ona sudnjem danu ćemoga slijepa oživjeti.” (Ta-Ha, 124)
Historija je puna ovakvih primjera: faraon je posjedovao Egipat i sva njegova prirodna bogatstva, rijeke i plodove, ali, nije vodio brigu o granicama koje je postavio Allah, dž.š., pa ni Allah, dž.š., nije njega čuvao. Potopio je i njega i njegov narod u moru:

“I koliko staviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i zadovoljstava koje su u radosti provodili, tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili, ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali i nisu pošteđeni bili.” (Ed-Duhan, 25-29)
Allah, dž.š., podario je Karunu imetak koji čovjek ne može ni zamisliti, ali on nije vodio brigu zabranama koje je postavio Allah, dž.š., i nije slušao savjete onih koji su ga savjetovali, nego je rekao:
“Ovo što imam stekao sam svojim znanjem.” (El-Kasas, 78)
Oholio se i bio je tvrdoglav u svom nevjerstvu, pa je završio tako što ga je Allah, dž.š., zajedno s njegovim dvorcem utjerao u zemlju. Izgubio je i ovaj i onaj svijet, zar to nije očiti gubitak?
Za vrijeme dinastije abasija, u vrijeme hilafeta Er-Rešida postojali su veziri koji su se zvali Bermekije. Allah, dž.š., podario im je ogroman imetak, zlato i srebro, njihovi dvorci građeni su u raznim bojama. Jedan historičar čak prenosi da su neki svoje dvorce pozlaćivali.
Ali, nisu poštovali Allahove, dž.š., naredbe, u svojim su dvorcima grijehe činili; muzika, vino, bančili su, vrijeme gubili, namaz izostavljali, pa ih je Onaj Koji sve tajne poznaje kaznio. Onaj Koji odgađa ali kome ništa ne može umaći, Onaj Koji kada za nešto kaže: “Budi”, ono bude. Slavljen neka je, kako li je samo moćan. Nema boga osim Njega, kako li je samo veličanstven, nema boga osim Njega, kako li je samo uzvišen!
Svi ovi veziri stradali su u jednom trenutku. Allah, dž.š., poslao je protiv njih njima najdražeg čovjeka, Haruna er-Rešida koji im je prije toga bio prijatelj. Jedno jutro naljutio se na njih, prije podne sabljom je pobio sve njihove mladiće a starce bacio u zatvor. Njihove sinove zaposlio je kao radnike u rudnicima, a žene stavio u kućni pritvor. Plač i suze na svakom koraku!
Jahja bin Halid el-Bermeki upitan je nakon toga: “Zbog čega ste izgubili svoje položaje, zbog čega ste dospjeli u bijedu nakon tolikog izobilja? Nakon zlata i svile, nakon kadife?” Plačući je odgovorio: “Zbog dove nekog kome smo zulum učinili. Upućena je u mrkloj noći, nismo joj važnost pridavali, ali ju je Allah, dž.š., uslišao.”
Alija bin Husejn, r.a., upitan je: “Šta čovjeka najbrže obori sa prijestolja u prašinu?” Odgovorio je: “Uslišana dova onoga kome je nepravda učinjena.”
Nije odgovorio; toliko i toliko vremena niti je spomenuo išta drugo osim uslišane dove koju Allah, dž.š., uzdigne iznad oblaka i kada ta dova dođe do njega, On kaže: “Tako mi Moje snage i veličine sigurno ću te kad-tad pomoći.”
Vjerodostojno se prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., daje rekao Muazu, r.a.,: “Čuvajte se dove onoga kome je zulum učinjen, jer između nje i Allaha, dž.š., nema zastora.” 
Er-Rešid bacio je u zatvor i njihovog oca, koji je u zatvoru proveo sedam godina. Nokti i brkovi su mu narasli, nije imao čime da ih potkreše niti makaza da skrati brkove. Nije imao čime usta čistiti, abdestio je i plakao na jednom mjestu, obavljao nuždu na mjestu gdje je i spavao nakon što je uživao u blagodatima, svili i kadifi..
“Dvore su na najuzvišenijim brdima pravili, snažni vojnici njihove živote su čuvali.
Iz visokih odaja kabure su nastanili, groznog li mjesta u koje su se spustili.”
Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji” (Jusuf, 64)
Ko drugi osim Allah, dž.š., upravlja svime? U čijim rukama su ovi ključevi svake stvari? Kod Allah, dž.š., Jednog i Jedinog! Slavljen neka je, On vlast daje kome želi i oduzima je kome želi, pomaže koga hoće a ponižava koga hoće.
El-Kahir, halifa iz dinastije Abasija rekao je: “Sakupljat ću blago i čuvat ću ga za crne dane.” Iskopao je rupu u zemlji i napunio ju je zlatom i srebrom. Nije se oslanjao na Allaha, dž.š., nego je rekao svojim sinovima: “Ne bojte se siromaštva. Ovu rupu napunio sam za vas blagom koje kad bi se podijelilo svim stanovnicima Bagdada bilo bi im dovoljno.”
Šta se s njim desilo nakon što se oglušio od Allahove, dž.š., naredbe? Svrgnut je s vlasti, oslijepio je, njegov imetak je opljačkan i predat halifi. koji je zauzeo njegovo mjesto. U Velikoj džamiji u Bagdadu ustajao bi poslije namaza i govorio
je: “Allahovi robovi, udijelite mi od onoga s čime vas je Allah, dž.š., opskrbio.”
Pogledajte samo, kako je propao nakon što se odmetnuo od Allaha, dž.š.!
“U tome je, zaista pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.” (Kaf, 37)