Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Kako umanjiti broj ”kauboja” i samovolje u školama?

Kako umanjiti broj ”kauboja” i samovolje u školama?

Vjerujem da smo svi imali prilike pogledati nemilu scenu iz Tuzle u kojoj nekoliko srednjoškolki, naočigled nekolicine drugova koji to sve uredno snimaju, maltretira i udara nezaštićenu učenicu iz iste škole.

Tokom njihove ”akcije” i silaska niz hodnik čuju se riječi kufra (nevjerstva) u kojoj jedna od učenica psuje drugoj Boga (da nas Allah sačuva).

U svoj toj neznabožačkoj obijesti na čistu miru udaraju djevojčicu i nanose joj teške tjelesne povrede. Ovakve ili slične scene nasilja doduše svakodnevno gledamo na našim TV stanicama, u kojima obavezno neko nekog maltretira, tuče, siluje, ubija ili zlostavlja. Filmovi se prikazuju u svim mogućim terminima. Čak su i crtani filmovi postali potpuno ravnopravni sa igranim filmovima, bar kad je poticanje dječije svjesti na nasilje u pitanju.

Igrice, crtići, igrani filmovi i serije, puni nasilja, mržnje, zlobe i ubistava, odgajaju našu djecu.

Kad je video zapis objavljen na internetu ubrzo je formirana grupa koja traži da se određene učenice, akterke nemilog događaja, adekvatno i zasluženo kazne, te da se konačno stane u kraj ovakvim scenama.

Za samo nekoliko sati grupa je imala preko 10 000 članova i na stotine komentara naših ljudi koji su bili užasnuti onim što su vidjeli. Ljudi su, vidno ljuti i izrevoltirani, ostavljali i davali svakakve komentare na račun onih koje su maltretirale nezaštićenu učenicu, kao i na račun onih koji su sve snimali, a nisu htjeli uopće reagovati.

Meni su bila posebno zanimljiva dva komentara u moru drugih raznolikih. Jedan čovjek reče: ”Samo se pitam: postoji li dežurni profesor na hodniku? Zar baš niko nije mogao priteći u pomoć žrtvi?”

Ispod njegovog komentara slijedi jedan, meni vrlo zanimljiv: ”Koji bolan dežurni profesor na hodniku? Prijatelju, gdje ti i u kojem vijeku živiš?”

Eh, u tom grmu leži zec! Ova dva komentara su me navela na razmišljanje i ”natjerala” me da napišem ovaj kraći osvrt.

Postavlja se vrlo zanimljivo pitanje: Kako je moguće da ovi ”filmski junaci” izvedu sve ono što smo vidjeli na video zapisu, a da to njihovo čudnovato privođenje i maltretiranje ne vidi niko ko bi trebao da vidi?

Nedavno sam ušao u jednu srednju školu, koja nije u Tuzlanskom kantonu, i zatekao opći javašluk. Učenici na velikom odmoru skaču po klupama, udaraju se, galame, psuju i bez ikakvog reda hodaju od učionice do učionice, a da na hodniku nisam sreo nijednog ”dežurnog”.

Uđem u zbornicu, oni sjede i duhane. Kratko sam se zadržao, davši jednom kolegi neku knjigu i čim prije se udaljio iz iste. Nekoliko dana sam razmišljao o onome što sam vidio. Pa zar je moguće da u srednjoj školi u kojoj ima preko 500 učenika ne sretoh nikakvog dežurnog, a da mi u osnovnoj školi sa pet puta manje đaka, čitavo vrijeme malih i velikih odmora ”visimo” na hodniku.

Nakon par dana čuo sam se sa jednim prijateljem koji radi u jednoj srednjoj BH školi, koji mi se smijao kad sam mu rekao da uredno svaki dan pišem nastavne pripreme i iste redovito nosim na nastavu.

Prijatelj mi reče: ”Kakve bolan pripreme? Pa ja sam u svom životu napisao samo deset priprema, i to kad sam polagao stručni! I kad sam radio u osnovnoj direktor mi nije mogao ništa. On traži pripreme, ja kažem: Nemam, i šta mi može!”

Kad spomenuh ovaj izraz ”šta mi može”, naumpade mi jedan drugi slučaj. Neku noć sam se čuo sa jednim rođakom srednjoškolcem, inače odličnim učenikom, koji mi sav potišten priča šta im sve radi jedna stara profesorica i kakve im jade zadaje svojom ličnom samovoljom i nekorektnim odnosom. Predložih mu da o tome na fin način obavijeste njihovog direktora vezano za probleme sa tom profesoricom. On se samo nasmija i reče: ”Pa njoj i direktor ne smije ništa. Ona se dere na hodniku i na direktora. Ona ti ima jake veze, tako da njoj niko ništa ne može.”

Drugi opet plaču iza glasa na nepravde koje im se dešavaju po našim fakultetima. Neki fakultet otpustio nekog starog profesora, a doveo neku drugu profesoricu. Kad su joj se javili studenti koji su ostali neriješenog statusa, te je obavijestili da taj jedan predmet koji im je ostao trebaju polagati kod nje, ona ih je odbila rekavši da ih ona neće nikad ispitati i da traže starog profesora da ih on ispita i ocijeni. Kako će on kad više nije u radnom odnosu?

Studenti pitali studentsku službu o tom slučaju, tako da je ostalo da oni sad nekako opet nađu tog starog profesora ili da neko ”prisili” arogantnu profesoricu da samo radi svoj posao.

Takvih i sličnih primjera ima na desetine kad je naše srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u pitanju. Haman da niko nikog ne kontroliše. Zbog toga se broj arogantnih predavača i profesora povećava iz dana u dan. Ko biva niko im ne može ništa.

Bez konkursa i bez adekvatne školske spreme zapošljavaju kako koga stignu. Sjetimo se izvještaja sa prošlogodišnjih i ovogodišnjih konkursa u jednom od naših površinski većih kantona, te javnih reakcija obeštećenih kandidata sa tih konkursa.

Iz tih reakcija saznali smo da nam djeci o vjeri pričaju profesori razredne nastave ili pak profesori likovne kulture, te da nam bosanski jezik predaju historičari, geografi ili slično. Hajde sve bi to bilo ok, jer je u procesu nastave poznat pojam ‘stručno nezastupljene nastave”, onda kad nemamo dovoljno stručnog kadra. Međutim, mi na birou imamo stručnih ljudi koji imaju potrebnu školsku spremu i koji bi trebali raditi taj posao umjesto ovih nestručnih.

Upravo zbog toga što kontrole i inspekcije malo zalaze u neke ustanove, a previše u druge, mi imamo ovakvih nepravdi i ovakvih problema.

I stoga ne treba da nas čudi što imamo i ovakvu djecu koja su spremna na sve, jer im je pušteno da u školi rade šta žele, dok neki njihovi pojedini profesori bezbrižno duhane i telefoniraju po zbornici, bez potrebnih priprema za realizaciju nastavnog sata.

Roditelji ih još puste da osvanu na facebooku, te da sasvim normalno gledaju sve vrste crtića , serija i igranih filmova, koji im budu itekako dovoljna inspiracija i poticaj da i oni sami budu ”slobodni filmski kauboji”, koji će mrcvariti svoje drugove i drugarice po školi, uz uvjerenje da će proći nekažnjeno.

Iz komentara na naprijed spomenuti video iz tuzlanske srednje škole, možemo vidjeti da nam srednjoškolci sami, javno priznaju da su se i u drugim srednjim školama po Mostaru, Bihaću, Goraždu i Sarajevu, dešavala razna maltetiranja i nekažnjeni kaubojski ispadi određenih srednjoškolaca.

Sjećam se da su mi neki prijatelji iz Srednje Bosne pričali kako im redovno neki profesori dolaze pijani na nastavu, a o broju neodržanih časova da i ne pričamo. Srednjoškolci i studenti imaju velike pauze i prisiljeni su da hodaju po gradu, trošeći zadnju marku koju su s mukom zaradili njihovi roditelji, dok se rasporedi štimaju tako da ne bi neki ”jaki profa” slučajno imao pauzu i morao da čeka. Učenici mogu imati pauze, a ti pojedini ”velikani” ne mogu. Pardon: ne smiju!

Zato: kontrolišimo svoju djecu šta nam gledaju na Tv-u i internetu, kako ne bismo imali još ovakvih nasilnih ispada na koje se zgrožava svaka normalna osoba.

U prisustvu učenika ne treba piti, pušiti, niti koristiti bilo kakve oblike psovki. Moramo im biti uzor. Kako mi nastavnici, profesori, pedagozi i direktori, tako i sami roditelji i ukućani uopće.

Kontrole i inspekcije po srednjih školama i fakultetima trebaju biti puno veće kako bi se umanjio eventualni javašluk i nerad određenih pojedinaca koji svojim nemarom i samovoljom kaljaju ugled ovog časnog poziva.

Smatram da je posao učitelja, nastavnika i profesora jedan od najčasnijih poziva, te bi stoga tom pozivu konačno trebalo vratiti dostojanstvo.

Sjetimo se samo kako smo se mi, koji pamtimo bar jedan razred predratne škole, sa poštovanjem odnosili prema svojim nastavnicima, uposlenicima škola, ali i drugovima u razredu.

Što prije vratimo dostojanstvo školama i njihovim uposlenicima, te među učenike usadimo za nijansu više poštovanja prema sebi i drugima, tim prije će nam svima biti bolje.

Za Akos.bA piše: Admir Iković
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top