Kako su Holanđani postali najviša nacija na Zemlji?

Dok genetika nesumnjivo igra vodeću ulogu u određivanju visine pojedinaca, ova ogromna promjena u cijeloj populaciji ne može se objasniti samo evolucijom – da je to bio slučaj, promjena visine bi se dogodila u mnogo dužem vremenskom okviru.

Međutim, u posljednjih 200 godina Nizozemska je, kao i veći dio svijeta, doživjela ogromno poboljšanje u svim aspektima životnog standarda, od smanjene stope viška smrtnosti i zaraznih bolesti, do većeg pristupa visokokvalitetnoj hrani. Njihovo brzo povećanje visine stoga pokazuje jasnu vezu između životne sredine i zdravije, više populacije.

Tjelesnu visinu i zdravlje pokreću slični faktori tokom razvoja, a najvažniji je ishrana. Da bi rasli i bili zdravi, ljudi moraju hraniti svoja tijela kvalitetnom hranom. Međutim, ova energija može biti iscrpljena drugim zahtjevima koji je odvraćaju od rasta – faktori kao što su bolest, stres i težak fizički rad mogu dovesti do niže populacije.

Nedavna istraživanja pokazuju da su dugotrajne ili ponavljajuće bolesti bile povezane sa nižim visinama odraslih u Holandiji u 19. vijeku, dok su kraći, jednokratni periodi bolesti zapravo mogli biti od pomoći za rast. To je vjerovatno zato što su manje teške bolesti ojačale imunitet protiv budućih infekcija.

Takođe se pokazalo da smrt roditelja, posebno majki, dovodi do niže visine. Za vrlo malu djecu, to bi bilo zato što ovise o ishrani svojih majki, ali to je također vrijedilo za stariju djecu, što ukazuje na dubok stres zbog gubitka primarnog staratelja. Zanimljivo, iako je gubitak majke bio povezan sa nižim visinama djece – u Holandiji i drugdje – gubitak oca nije bio, potencijalno zbog rodne prirode roditeljske brige u ovom periodu.

U cjelini, visina se stoga može posmatrati kao odraz kvaliteta i količine hrane koju je pojedinac konzumirao tokom razvoja – i odsustva faktora stresa koji preusmjeravaju energiju koja se iz nje izvodi – od rođenja do kraja puberteta.

U smislu mjerenja zdravlja kod odraslih, visina je složenije pitanje. Danas, ljudi iznad prosječne visine – posebno muškarci – obično imaju manji rizik od smrti. Međutim, ekstremno visoki ljudi (190 cm i više) obično imaju nešto veći rizik od smrti, uglavnom zato što imaju povećan rizik od smrtnosti od raka. Smatra se da je ovo pitanje tjelesne mase – viša tijela imaju više ćelija i više ćelijskih podjela, što znači veće šanse za razvoj raka. Viši ljudi takođe imaju tendenciju da jedu više kalorija, što takođe može igrati ulogu.

Kada se pogledaju historijske populacije (tj. prije Drugog svjetskog rata), nalazi su još složeniji: viši ljudi, i muškarci i žene, umirali su u mlađoj dobi, čak i oni koji bi se danas smatrali relativno niskim (kao što su žene koji imaju 155 cm).

Njihove povećane stope mortaliteta vjerovatno su zato što niži ljudi zahtijevaju manje kalorija nego njihovi viši vršnjaci. U periodima nestašice hrane, koji su bili češći u prošlosti, niži ljudi su stoga bili pod manjim rizikom od pothranjenosti. U povijesnim populacijama smrtni slučajevi od zaraznih bolesti također su bili češći nego danas, a kombinacija ova dva faktora značila je povećan rizik od smrti viših ljudi.

Dok se ovo istraživanje fokusiralo na relevantnost visine za proučavanje prošlosti, ono također ima značajne implikacije na zdravstvenu zaštitu danas, posebno u područjima do kojih je teško doći ili ih je teško pratiti. Svjetska zdravstvena organizacija trenutno prikuplja podatke o zaostajanju djece u razvoju, odnosno o tome da li je dijete zaostalo za onim što se smatra krivom zdravog rasta. Ovi podaci se široko koriste za procjenu nivoa pothranjenosti unutar zemlje ili regije.

U Holandiji su djeca sada niža od svojih roditelja, ali je nejasno šta je uzrokovalo da se giganti modernog svijeta smanjuju. Ovo postavlja niz ozbiljnih pitanja: Da li je kvaliteta ishrane opala? Da li gojaznost u djetinjstvu ometa rast? Otkrivanje zašto populacija raste – ili se smanjuje – može nam pomoći da razumijemo zdravlje na nacionalnom, a ne na individualnom nivou.(stav.ba)

akos.ba