Kako sam sačuvala (skupe i drage) knjige od djeteta?
Ovaj „čvrst stav roditelja“ je bitan u svakom segmentu vaspitanja od jela, preko zajedničkog vremena do šetnje.
Postavila sam na FB fotografiju Juniora kako se igra u dnevnoj sobi i jedna mama, moja drugarica, je prokomentarisala da treba da budem zadovoljna jer sam sačuvala sve knjige na polici, koja je na dohvat ruke djetetu. To me je natjeralo da razmišljam – kako sam sačuvala knjige od djeteta? Do tada o knjigama i tome da neke stvari po stanu djete ne dira, nisam ni razmišljala, to se podrazumjevalo.
Neke stvari su ostale na svom mjestu, jer nisam imala gde da ih sklonim, a nikada nisu bile predmet Juniorove pažnje i nešto oko čega smo se „svađali“ i pravili probleme. Većinu ukrasa (onih što skupljaju prašinu i ništa više) sam popakovala u kutije i sklonila, još prije nego se Junior rodio. Moje omiljene, skupe knjige nisam „imala“ srca (a ni mjesta) da sklonim – volim ih i volim da ih čitam i listam.
Kako da vas djete posluša iz prve
Zašto Junior ne dira te, moje drage knjige? Nikad mu ih nisam branila, kao što branim neke stvari, ali nije ni pokazivao posebno interesovanje za njih. Kada bi ih uzeo, ja bih mu rekla da ih ostavi i on me je svaki put poslušao. Neke druge stvari po kući neće da ostavi. Mogu da vičem, da skačem, da plačem, njega sve to zabavlja. Do tih stvari meni baš i nije stalo, ali eto, bolje bi bilo da ih ne dira.
Dijete osjeća stav roditelja. Kao da imamo na jednoj strani oštar nož, a na drugoj papirnu maramicu. Da dijete hoće da uzme nož, roditelj bi cijelim svojim bićem i energijom i mimikom i rukama i nogama bio protiv toga – dijete može da se povrijedi! Drugačije je kad dijete želi papirnu maramicu, a roditelj ne želi da je dijete uzme jer će je pocepati, napraviti smeće (pa će roditelj morati da pospremi). Šteta je mala, dijete ne može da se povrijedi, jedino će napraviti malo posla roditelju. I ako roditelj kaže „ne“, u suštini baš ga briga. Dijete osjeti to „baš ga briga“, jer niti razumije „ne“ niti želi da čuje „ne“, ako je već riješilo da uzme to nešto da pogleda i da se poigra.
Uvijek sam imala „čvrst stav“ da ne dira knjige, zato ih ne dira. One su tu, na dohvat ruke, ali mami ne odgovara da ih dira i on ih ne dira. Neke druge stvari mami nisu toliko bitne i on ih dira, lomi, baca, igra se.
Osobine koje svaki roditelj mora da ima
Ovaj „čvrst stav roditelja“ je bitan u svakom segmentu vaspitanja od jela, preko zajedničkog vremena do šetnje. Uvijek kada idemo u šetnju sa ciljem da negde stignemo, bez problema tamo i stignemo, ali ako krenemo u šetnju i, eto, mogli bi otići tamo i tamo (ali nije mi baš stalo ili nije obavezno da stignemo), 99% je vjerovatnoća da tamo nećemo ni stići. Ako popustim u jelu i ponudim nešto drugo, obavezno ću ponuditi i treće i Junior na kraju neće jesti (naravno tu je drama i dreka i nervoza). Ali, ako ponudim jedno, a on to neće i ja ga udaljim od stola, poslije pola sata pojede taj isti obrok bez problema.
Jedino je problem što sam ja popustljiva mama i dešava mi se da ne mogu da sprovedem u djelo taj „čvrst stav roditelja“ baš u svakoj situaciji, piše portal dr mama.
Akos.ba
