Kako protiv fašizma u jezičkoj politici

 Prostor Balkana je jedan od najživopisnijih mogućih sociokulturalnih prostora u smislu da su odnosi među postojećim kulturnim identitetima i tradicijama ponajčešće naciokratski uvjetovani, ideološki kompleksni, razroko dinamični i samim tim surovo opasni ukoliko se stvore “povoljniji uslovi” za agresivno nametanje određenoga nacionalističkog modela/pogleda na svijet, život i političku praksu. Odnosi među jezičkim i kulturnim identitetima na Balkanu istovremeno su i međuprožimajući i međusobno potirući. Na taj način maternji jezici i jezičke politike, uspostavljene na temeljima usvojenih ili, pak, mitologiziranih identiteta, nisu samo sredstvo kontinuirane (anti)komunikacije u traumatiziranim društvenopolitičkim kontekstima nego su permanentne žrtve etničko-ideoloških razmirica, antidemokratskih uvjetovanja, etnoogeografskih “razgraničavanja” i “razračunavanja”, nesporazuma, sve do besprizornih kolonizacijskih svojatanja, nepriznavanja, negiranja… Stoljetna priča o bosanskom jeziku i bosanskome jezičkom naslijeđu u državi Bosni i Hercegovini surovo se uklapa u ovakav turboideološki balkanski mozaik.

Zbog toga održavanje Druge konferencije o bosanskom jeziku, baš u Banjoj Luci i u prostorijama političkih institucija manjega bh. entiteta (Vijeće naroda Narodne skupštine RS, 29. juni 2018.), ima dosta od onoga što se prepoznaje kao “simbolička razina” njegova održavanja. Prva je konferencija održana, prije dvije godine, također u Banjoj Luci i u istim prostorijama.

Niko nikad nije govorio srpskohrvatskim jezikom

Kako u BiH živimo u postdejtonskim svakakvostima, jedno od mogućih besmislenih pitanja na samoj Konferenciji (tako sam i počeo svoje izlaganje) moglo je biti: Kojim to jezikom govorimo dok razgovaramo/raspravljamo o bosanskom jeziku? Svakodnevno smo izloženi takvim naciokratskim opterećenjima da i najbesmislenija pitanja, koja se tiču elementarnih ljudskih prava (pravo na maternji jezik, pravo na ime jezika, pravo na kontinuirano obogaćivanje vlastitoga jezičkog naslijeđa), postaju “smislena” u mjeri koliko su u “suglasju” s pitanjima ustrajne borbe za elementarna ljudska prava i slobode. Bez obzira na očite povijesnojezičke činjenice, pravopise, gramatike, rječnike, silne znanstvene argumente i dokumentirane jezičke pedagoške prakse, bez obzira i na potpisane rezolucije o bosanskom jeziku i sva svjetska demokratska načela, govornici bosanskoga jezika i dan-danas su, u velikom dijelu države Bosne i Hercegovine, prinuđeni da i sebi i drugima objašnjavaju kako je pitanje maternjeg jezika jedno od “temeljnih pitanja čovjekove slobode” i da je svaki čovjek slobodan onoliko koliko ima mogućnosti da se izrazi na svome maternjem jeziku.
Otkako je oktobra 1907. godine austrougarska vlast ukinula službeni naziv bosanski jezik te u Bosni i Hercegovini nametnula jezički konstrukt srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, a prva jugoslavenska državna zajednica, Kraljevina SHS, 1918. godine, definitivno “ozvaničila” nepostojanje bosanskoga jezika i nepostojanje Bošnjaka kao naroda, počela je stoljetna unutarbošnjačka identitetna drama koja će, devedesetih godina prošlog stoljeća, kulminirati masovnim ubijanjima i progonima govornika bosanskog jezika, sve do razine genocida. Bez obzira što je i Dejtonski mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, sklopljen u Parizu 14. decembra 1995. na engleskome te bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, na osnovu kojeg su sačinjeni svi kasniji bitniji bh. državnopravni zakoni i akti, praksa je pokazala da niže razine vlasti nisu ispoštovale državnu ustavnu regulaciju položaja bosanskog jezika u odnosu na dva druga službena jezika u Bosni i Hercegovini.
Danas će se dosta često čuti kako se srpskohrvatski jezik, raspadom jugoslavenske državne zajednice, “rascijepio” u bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik, što je sušta neistina; govornici ovoga “zajedničkog” jezičkog prostora govorili su ili srpskim, ili hrvatskim, ili bosanskim, ili crnogorskim jezikom; naziv srpskohrvatski jezik bio je samo nametnuta konstrukcija pomoću koje je postojeća državna politika u oblasti jezika društvenopolitički povezivala ovaj srednjojužnoslavenski jezički prostor.

Bosanski jezik je legitiman u svim ex-yu državama osim u profašističkoj srpsko-hrvatskoj “koaliciji” u Bosni i Hercegovini

Uvidom u petnaest postojećih ustava u državi Bosni i Hercegovini, uključujući i Okvirni sporazum postignut u Daytonu, bosanski jezik se tretira na pet različitih načina. Tako, kao bosanski jezik naš jezik se spominje u Dejtonskom ustavu, u Ustavu Federacije BiH, Ustavu Tuzlanskog, Zeničko-dobojskog, Unsko-sanskog i Bosanskopodrinjskog kantona, te Ustavu Distrikta Brčko, a u Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona spominje se samo u verziji na bosanskom jeziku. Pod imenom “bošnjački jezik” bosanski jezik se spominje u Ustavu Posavskog i Zapadnohercegovačkog kantona, te Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona, u verziji na hrvatskom jeziku. Pod imenom “jezik bošnjačkog naroda” bosanski jezik se spominje u Ustavu Republike Srpske. Pod imenom “jezik kojim govore Bošnjaci” spominje se u Ustavu Kantona 10. Bosanski jezik se uopće ne spominje u Ustavu Kantona Sarajevo, niti u Ustavu Bosne i Hercegovine…
Time su govornici bosanskog jezika od, recimo, Livna pa do Banje Luke, dovedeni u žalosnu, segregacijsku situaciju da u diplomama koje donose pojedini kantonalni organi, kao i nadležni organi unutar manjega bh. entiteta, ne mogu imati naziv svoga maternjeg jezika onako kako to osjećaju i žele. I tu je, dakako, situacija šarolika i “neprincipijelna”: u Glamoču je to moguće, učenicima u svjedodžbama i diplomama piše bosanski jezik, dok u Livnu to nije moguće još od 1907. godine, moguće je to i u Kozarcu, i tamo u svjedodžbama i diplomama piše bosanski jezik, ali to nažalost još uvijek nije moguće u Banjoj Luci ili u Konjević-Polju. Očito je da diskriminiranje bosanskog jezika nije isključiva profašistička “ekskluziva” manjega bh. entiteta, bosanski jezik se negira ili nastoji drukčije imenovati i na prostorima gdje vlast ima hercegbosanski HDZ.
Iz referata podnesenih na Drugoj konferenciji u Banjoj Luci moglo se saznati da je pitanje bosanskog jezika prihvaćeno u svim državama nastalim, ili obnovljenim, na prostoru nekadašnje jugoslavenske državne zajednice, u Makedoniji, Srbiji, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, gdje je bosanski jezik ili ustavna kategorija, ili se školska nastava izvodi na bosanskom jeziku, ili se bosanski jezik i nacionalna kultura Bošnjaka izučava prema tzv. modelu C, jedino je pitanje bosanskoga jezika “problematično” na prostoru države Bosne i Hercegovine. Takvo nimalo civilizacijsko ponašanje pojedinih dijela vlasti u našoj državi ne treba umotavati ni u kakve eufemizme, u pitanju je brutalno, osiono, bešćutno demonstriranje fašizoidne politike u oblasti jezika i, putem upravo takve jezičke politike, nacističko nastojanje “koloniziranja svijesti” svih onih koji ne pripadaju “mome rodu i plemenu”.

Bosanski jezik se prvenstveno njeguje i čuva u književnosti pisanoj na bosanskom jeziku

Drugo je pitanje koliko bosanski jezik ima institucionalnu podršku od strane onih struktura vlasti i građanstva koji “plaču nad njegovom sudbinom”.
Postojeća jezička politika na prostorima s tzv. bošnjačkom većinom dovelo je do živopisnih parainstitucionalnih inicijativa da se prave i trgovinski pozicioniraju privatni pravopisi bosanskog jezika, privatni rječnici, privatne gramatike, privatni jezikoslovni projekti, privatne škole bosanskog jezika, pa se maternji jezik pretvara u nešto kao unosni “privredni resurs” oholih i, najčešće, međusobno posvađanih lingvista ili tzv. boraca za njegovo čuvanje i afirmaciju.
Ono što jedino ohrabruje jest cijela plejada mladih znanstvenika bosnista. Od Mostara i Sarajeva do Bihaća! Budućnost bosanskog jezika je u njihovim zajedničkim i kreativnim inicijativama, ali i, još više, u velikoj književnosti koja se od najstarijih bosanskih vremena ispisivala na bosanskom jeziku i koja se, u svim ovim traumatičnim vremenima, i dalje piše na našem, bosanskom jeziku.
Za mene, kao pisca, sve ono što mogu pročitati na svome maternjem jeziku, i napisano je na mome, bosanskom jeziku, bez i najmanje želje da osporavam hoće li to neko ili neće čitati i pročitati na svome maternjem – crnogorskom, hrvatskom, ili srpskom jeziku…
Nadati se da u nekoj bliskoj budućnosti nećemo i dalje morati, poput onih Aristotelovih “budala”, vječito ponavljati aksiome kako je sve što se misli, osjeća, pamti, planira, sve što se kroz generacije i generacije slaže u nacionalnu ili općesvjetsku memoriju sadržano i sačuvano u maternjem jeziku i da bez očuvanja maternjeg jezika nema ni očuvanja identiteta i budućnosti bilo koje društvene grupacije, naroda ili zajednice.
Otuda, uvjeren sam, Druga konferencija o bosanskom jeziku u Banjoj Luci zaslužuje punu pažnju i pohvale bh. javnosti. Onako kako se odnosimo prema bosanskom jeziku u jednakoj se mjeri odnosimo prema svim konsupstancijalnim vrijednostima zemlje Bosne i tradicionalnoga bosanskohercegovačkog društva.

preporod.com