Kako pričati djeci o ratu i genocidu?

Kada početi pričati?

Shvatiti nasilje, genocid i ratove nije lahko čak ni odraslim osobama. Društvena nauka koja se bavi ovim pojmovima je interdisciplinarna i uključuje saznanja iz polja psihologije, sociologije, antropologije, politologije, historije i srodnih istraživačkih polja. Zamislite onda koliko je teško jednom djetetu pojmiti zašto je neko nekome oduzeo život samo zato što se zove drugačije ili zato što je druge vjere. Roditelji, a kasnije i škola, igraju važnu ulogu u procesu dječijeg razumijevanja ovih socijalnih pojava. Priču o ovim pojavama potrebno je prilagoditi dobi djeteta. Primjerice, roditelji starije djece mogu se uključiti u složenije razgovore o opasnostima i razlozima rata, koristeći udžbenike i umjetnost da im se približi njegova neugodna realnost. Međutim, kada je u pitanju dijete mlađe od sedam godina, stvari zahtijevaju malo više senzibiliteta. Ovu dobnu skupinu bi roditelji trebali zaštiti od raznih vrsta bespotrebnih informacija poput razgovora između odraslih, njihovih svađa i medijskih izvješća o ratnim zbivanjima, kako prošlim, tako i trenutnim. Roditelji koji svojoj djeci dopuštaju da gledaju dnevnik, razna medijska izvješća i dokumentarne filmove bi trebali pričati s njima o onome što vide, odgovarati na njihova pitanja i diskutovati.

Za djecu u ovim godinama je karakteristična vrlo limitirana mogućnost apstraktnog razmišljanja, stoga oni mogu steći utisak da je nešto što se desilo vremenski ili prostorno daleko vrlo blizu njima i njihovom domu. Kod mlađeg djeteta koje je već izloženo i zapitkuje, važno je ojačati osjećaj sigurnosti odnosno činjenicu da se takve stvari ne dešavaju u našoj domovini trenutno. Ujedno im je potrebno objasniti da je rat ozbiljna stvar. Roditelji trebaju znati da videosnimci i slike izrazitog nasilja i krvoprolića mogu negativno utjecati na mentalno zdravlje djeteta, stoga je, kod onih koji žele djecu izložiti tim temama ranije, bitno da ih zaštite od vizuelnog materijala te prirode. Podsjetnici na nedavnu historiju naše domovine se nalaze svuda oko nas, pa i u samim roditeljima. Prije nego što s djecom razgovaraju o ratu, roditelji bi trebali razmisliti o vlastitim iskustvima, iskustvima njihovih porodica i zajednica, gubicima i traumama.

Zašto pričati?

Moderno društvo je razapeto između očuvanja dječije nevinosti i njihovog pripremanja na opasnosti koje vrebaju u vanjskom svijetu. Složit ćemo se da je djecu nemoguće držati u staklenom zvonu i da će oni kadtad iskusiti ili svjedočiti zlu koje je uvijek prisutno. Ono što roditelj može uraditi jeste upoznati i pripremiti dijete na ovakve pojave u sigurnom i toplom okruženju. Možda se na prvu čini kao da prkosi zdravom razumu, ali djeca su manje tjeskobna što više znaju o ružnim i opasnim stvarima koje se dešavaju oko njih. Često su sklona magijskom razmišljanju te je roditeljska obaveza djeci objasniti bilo kakva pogrešna vjerovanja vezana za rat i genocid. Ukoliko primijete da roditelji skrivaju nešto od njih, da im lažu ili izbjegavaju razgovarati o nekim temama, osjećaji tjeskobe i straha se mogu produbiti. Pričajući djeci istinu o agresiji i genocidu nastojimo osigurati da se ona neće zaboraviti. U vremenu strahovitog historijskog revizionizma i negiranja genocida, važno je na naredne generacije prenijeti sjećanja na sve nevine žrtve agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Generacije koje su lično doživjele rat polahko umiru i neminovono je da jednoga dana u našoj zemlji neće postojati niko ko će se sjećati agresije i genocida iz prve ruke. Naše društvo treba djecu koja će izrasti u odrasle ljude koji će pričati priče žrtava/ preživjelih i onda kada oni više ne budu tu – ljude svjesne opasnost nacionalizma, široko rasprostranjene islamofobije i netolerancije prema drugima. Na ovaj način možemo raditi na osiguranju zdrave kulture sjećanja.

Kako pričati?

Prije nego započnu razgovor o temi rata, roditeljima se savjetuje da dijete ispitaju šta već zna o tome, jer je moguće da je ono načulo nešto u razgovorima odraslih, od druge djece ili preko televizije. Roditelji nikako ne bi smjeli uljepšavati niti ublažavati ove pojave, već nastojati da se drže činjenica i njihove težine. Međutim, to ne zahtjeva da se djeci pričaju svi groteskni detalji ubijanja i drugih oblika stradanja. Metafore je poželjno izbjegavati što je više moguće, jer djeci fali socijalnog znanja kojeg odrasli posjeduju, a u ranim godinama se još uvijek muče s apstraktnim razmišljanjem. Moguće je ovim neodređenim odgovorima proizvesti kod djeteta veći strah i brigu koje se može odraziti na njihovo sveukupno raspoloženje, igru i san. Kao i kod objašnjavanja bilo kakvog kompleksnog fenomena djeci, bitno je pričati jezikom kojeg oni razumiju. Mlađa djeca ne shvataju pojmove kao što su nacija, genocid, a teško im je i pojmiti trajnost smrti, pa im realnost rata treba približiti putem koncepata koji su im bliži. Razgovor o ovoj temi je odlična je prilika da se kod djeteta razviju osjećaji ljubavi prema domovini. Priče o herojima koji su zemlju odbranili od agresora, prikladne godinama, su dobra prilika za učenje o hrabrosti, požrtvovanosti i predanosti.

Ukoliko odlučite sa djecom posjetiti muzeje ili memorijalne centre, važno je držati vlastite emocije pod kontrolom i pratiti reakcije djeteta. Mnoge muzejske izložbe imaju eksponate koji mogu biti uznemirujući i za odrasle osobe te se savjetuje da se djeca njima ne izlažu. Muzej ratnog djetinjstva, primjerice, ima u svojoj kolekciji razne priče odraslih koji su djetinjstvo proveli u ratu, a koje su označene kao podobne za djecu. Prihvatanje agresije i genocida kao dijela naše historije, koliko god oni uznemirujući i tragični bili, važno je za formiranje kolektivnog identiteta kod djeteta. Samim time, važno je i za opstanak Bošnjaka na ovim prostorima.

Autor: Amina Duraković

preporod.com