Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Kako odgovoriti izazovima: Trebaju nam alimi eksperti

Kako odgovoriti izazovima: Trebaju nam alimi eksperti

Nakon objavljivanja zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani mahrame za uposlenike pravosudnih institucija u našoj javnosti (kako u onoj muslimanskoj tako i sveukupnoj) otvorila se oštra debata Piše: EKREM TUCAKOVIĆ

U konkretnom slučaju suština debate mogla bi se sažeti u jedno: šta je nama (ili samo ženama) mahrama? Vezano za ovo pitanje i reakcije koje je spomenuti zaključak isprovocirao, dakako s nekih drugih pozicija mogla bi se znatno šire otvarati i drugačija promišljanja: recimo o ponovnoj ostavljenosti bh. ženske muslimanske populacije na milost i nemilost tamo nekim drugim ljudima, i da budem krajnje ciničan – o kukavičluku muslimana muškaraca – koji su prvo „pokrili“ svoje žene (insistirajući na tome da je to farz) pa ih ostavili da se same brane, pravdaju i objašnjavaju zašto nose mahramu, čemu im ona služi; da li je to vjera ili tradicija, znak zaostalosti i robovanja ili, pak, sloboda izbora, modni detalj, estetski dodatak i tako redom. Nama sadašnjim, i vjerovatno budućim generacijama Bošnjaka, ostaje zapitanost jesu li i zašto su, te postiđenost pred mogućom činjenicom da jesu žene Bošnjakinje hrabrije i upornije od muškaraca Bošnjaka. U prilog takvom argumentiranju idu aktivnosti udruženja žrtava genocida u Srebrenici ili Prijedoru, jer da nema opominjujućih i otriježnjujućih glasova tih naših majki, sestara i žena – žrtava silovanja i ostalih monstruoznih zločina, koje, mi muškarci, nismo uspjeli zaštiti od tih poniženja – a koje danas najhrabrije i najdoslijednije brane dostojanstvo žrtve, čini se, stvari bi potpuno drugačije izgledale.

Međutim, pitanje mahrame je još jednom snažno ukazalo na, po meni, krucijalnu činjenicu za naš, bošnjački i muslimanski, progres i uspjeh na ovim prostorima. A to je da su ovdašnji muslimani u zabrinjavajućem deficitu s ulemom izvrsnosti, ekspertskom ulemom u važnim disciplinama vjere, ulemom koja posjeduje dubinsko razumijevanje Teksta i Konteksta, koja dubinski promišlja i živi aktuelno vrijeme i okolnosti, te na temelju toga daje pravovremene, adekvatne i inkluzivne vjerske (islamske) stavove i rješenja.

Žrtva intelektualne i alimske osrednjosti, prije svega, su obični muslimani, a potom Islamska zajednica kao institucija. Niko nema pravo da žrtvuje institucionalnost Islamske zajednice, jedinstvo dina i ummeta koje se saobražava u instituciji reisu-l-uleme za bilo koji drugi interes, ili podrediti ga, da Allah sačuva, vlastitoj sebičnosti i egoizmu. Institucionalnost Islamske zajednice i reisu-l-uleme su takve vrijednosti da zaslužuju svu našu pažnju i brigu, našu pomoć i našu žrtvu. Da bismo uspjeli u tome treba nam izvrsnost i ljubav prema onome što već imamo i mudro ga razvijajući ka onome čemu težimo.

Nemam sumnju da muslimani i Islamska zajednica vapijuće trebaju vrhunske eksperte-alime u islamskoj doktrini (akaidu), tumačenju Kur'ana (tefsiru), pravnoj nauci (fikhu i svim njegovim granama), islamskoj filozofiji i etici, kao i svim drugim disciplinama. Nužni su nam vrhunski vjerski znalci koji su svoje cjeloživotne fizičke i mentalne resurse založili u proučavanje pripadajući im disciplina. Naglasak stavljam na cjeloživotnu posvećenost, jer se izvrsnost ne postiže za godinu-dvije ili pet. I, dakako, vjerski znalci koji su tokom svoga dugog znanstveno-istraživačkog rada ostali imuni na očaravajuću zavodljivost političke i stranačke moći i novca i, što je posebno važno, koji imaju snagu nadilaženja vlastitih sujeta i povrijeđenosti svoga ega. Skoro sam siguran da alimi-eksperti iz takve duboke umnosti i moralnosti, znanstvene erudicije i vjerničke angažiranosti i empatije ne bi imali izrazitijih dilema oko toga da li je mahrama u Bosni farz ili nije, da li je dio identiteta i integriteta muslimanke ili je, tek, puko vjersko obilježje. Naprotiv, skoro sam siguran da bi oni preferirali posvećenost općem dobru Zajednice i tome kako će nuditi umna i dugoročna rješenja, predviđati izazove i promišljati preventivno, a svoje i naše zajedničke korake mnogo ranije osmišljavati i pretpostavljati moguće alternative i iskliznuća.

Naravno, izvrsnost ne korespondira sa masovnošću. Vrhunski eksperti su uvijek izrazita manjina, jer je lakši put osrednjosti, površnosti i svaštarenja, žargonski kazano – gdje bolje, tu dulje. No, vapijuća nužnost izvrsnosti jeste upravo u njenoj moći da usmjerava osrednjost, razviđa joj puteve, rješava dileme i ukazuje na slabosti. Stoga, male zajednice i mali narodi, posebno u okolnostima u kojima se nalaze Bošnjaci i njihova Islamska zajednica, ne mogu i ne smiju dopustiti da njima dominira intelektualna osrednjost, istraživačka lijenost i nemarnost, što ih dovodi u poziciju da svoju sudbinu polažu u tuđe ruke. Oni moraju izgarati na putu dostizanja individualne i institucionalne izvrsnosti, ulagati i poticati usavršavanje i ekspertizu u svakoj sferi života i rada koja će moći usmjeravati tu masu intelektualne osrednjosti.

Zbog toga konstantno se moraju propitivati intenzitet i kvalitet ulemanske angažiranosti, analizirati kojim se temama bave naši alimi – posebno oni za koje smatramo i držimo da su naša velika ulema, uzori i primjeri – o čemu objavljuju svoje stručne i istraživačke radove, koje su preovlađujuće teme u njihovim raspravama i da li one odražavaju stvarne potrebe nas ovdje i sada? Koliko su osposobili drugih vrhunskih alima? Da se ozbiljno propituje kako se osposobljavaju i koliko imamo vrhunskih muftija koji su eksperti za akaid, hadis, tefsir, fikh, ili uopće izvrsnih alima koji promišljaju i razumijevaju savremene trendove u ovim znanostima i savremenu religoznost? Ili u svemu tome imamo samo tužnu osrednjost?

Naglašavam, muslimani Bošnjaci imaju nasušnu potrebu za jednim brojem vrhunske uleme, koja će, s druge strane, imati obavezu prema muslimanima, dakako ne samo vrhunska nego i sva ostala ulema, da, makar, refundira ono što su u nju muslimani uložili kroz zekat i Bejtu-l-mal. Jer zašto bi muslimani finansirali samo osrednjost i one koji im još više produciraju frustracije i dovode ih u stanje zbunjenosti?

I nikada ne treba zaboraviti, žrtva intelektualne i alimske osrednjosti, prije svega, su obični muslimani, a potom Islamska zajednica kao institucija. Niko nema pravo da žrtvuje institucionalnost Islamske zajednice, jedinstvo dina i ummeta koje se saobražava u instituciji reisu-l-uleme za bilo koji drugi interes, ili podrediti ga, da Allah sačuva, vlastitoj sebičnosti i egoizmu. Institucionalnost Islamske zajednice i reisu-l-uleme su takve vrijednosti da zaslužuju svu našu pažnju i brigu, našu pomoć i našu žrtvu. Da bismo uspjeli u tome treba nam izvrsnost i ljubav prema onome što već imamo i mudro ga razvijajući ka onome čemu težimo.

P. S.

Ne mogu odoljeti, a da u ovim okolnostima ne podijelim sa cijenjenim čitaocima Preporoda stav italijanskog pravnika i eksperta za ljudska prava, profesora na Univerzitetu u Milanu, Silvija Ferrarija, vezano za razumijevanje ljudskih prava i vjerskih obilježja u današnjem kontekstu pluralnosti Evrope i svijeta, čiji će tekst uskoro izaći u časopisu Centra za napredne studije: „U Švicarskoj su građani glasali da odluče da li muslimani imaju pravo graditi munare. Ovakva reakcija – naoko nevini poziv na demokratiju – zapravo pokriva jedno neprihvatljivo suspendovanje zakona: ne može se sloboda religije legitimno podvrgavati odlučivanju većine, pošto se temeljna prava čovjeka ne mogu staviti na glasanje.“

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top