Kako njegovati duhovni život

 Islam predlaže čovjeku disciplinu za cjelokupni njegov život, kako fizički tako i duhovni. To ne sprečava pojedince da se prema svojim različitim naravima specijalizuju u raznim domenima djelatnosti i da se u tome razlikuju od drugih. Čak i ako se čovjek koncetriše na duhovnu stranu života, on se ne može odreći drugih životnih djelatnosti, ne može se odreći hrane, ne može se odreći viših interesa društva kome pripada itd. 

U svome čuvenom izlaganju o vjerovanju, o pokoravanju Božanskoj volji i o najboljem načinu toga pokoravanja, Poslanik Muhamed formulisao je ovo posljednje pitanje slijedećim riječima: “Ihsan (ili uljepšavanje svega) sastoji se u tome da služiš svome Gospodaru kao da ga vidiš. Iako Ga ne vidiš. On tebe vidi zacijelo.“ To oplemenjivanje svega što nas okružuje, ta najbolja metoda pobožnosti, to služenje Bogu jeste duhovna islamska kultura. Treba napomenuti da služenje Bogu ne znači samo obavljanje vjerskih dužnosti, ne znači samo odnos između čovjeka i Boga, nego takođe – kako je to sadržano u islamskom pogledu na život – prilagođavanje čovjeka Božanskim zakonima, u svim domenima njegova života. Najodgojeniji, sa stanovišta duhovnog života, jeste onaj koji u svojim postupcima najdosljednije slijedi Božju volju.

Pitanja ove vrste spadaju u domen misticizma. Ovaj pojam u islamu ima više naziva: ihsan (koji nalazimo u Poslanikovom izlaganju, navedenom u gornjem tekstu); kurb (ili približavanje Bogu), tarikat (ili put koji vodi ka Bogu), suluk (put ka Bogu), tasavuf (što etimološki znači: obući se u vunenu tkaninu). Zadnji izraz je postao, ne zna se zašto, najviše uobičajen.

Tačno je da muslimanski mistici – kao i mistici ostalih civilizacija – ne vole da šire svoje obrede i svoje posebnosti van uskog kruga svojih učenika i svoje sabraće. Ne zbog toga što bi tu postojale nekakve skandalozne tajne, nego vjerovatno stoga što obični ljudi ne mogu da razumiju zašto se neko “uzalud“ muči i odriče slasti ovoga života i takođe stoga što obično nemaju povjerenja u lični život mističara. Dakle, bolje je sve to sakriti od onih koji nisu u stanju da to poštuju. Uzgred rečeno, dešava se da kada tajna i misterija okružuju neku stvar, ona postaje značajnija i dragocjenija u očima onih koji je traže iako je ne poznaju.

Različitost naravi među ljudima postoji od vajkada. Zasluga islama sastoji se u tome što je znao da pronađe stvari do kojih je stalo svima i koje svi zajednički praktikuju, kao potrebni minimalni program, koji se istovremeno odnosi i na fizičke i na duhovne potrebe čovjeka. Da bismo uvidjeli tačnost ove tvrdnje, potrebno je samo da bacimo pogled na biografije prvih muslimana, Muhamedovih drugova – koji su po opštem mišljenju bili najbolji muslimani. Kakve rezličite naravi! Postojao je Halid, ratnik, neustrašivi vojnik koga je Božji Poslanik sa ushićenjem nazvao “Božji mač“. Bili su Osman i Ibn i Avf, bogati trgovci, i Poslanik je najavio da oni spadaju među ljude Dženeta. Bio je Ebu Zer, koji je prezirao novac i više volio život askete, dobrovoljno mučećisam sebe. Možemo se podsjetiti nomada beduina koji se jednoga dana pojavio pred Božjim Poslanikom i zamolio ga da mu nabroji osnovne dužnosti koje čovjeka mogu dovesti u Dženet: “Vjera u jednoga Boga, pet dnevnih namaza, post u mjesecu ramazanu, obavljanje hadža i plaćanje poreza, ako čovjek za to ima sredstva.“ Beduin prihvati islam uskliknuvši: “Tako mi Boga, ja neću raditi ni više ni manje od toga što je propisano.“

Pošto je ovaj otišao Poslanik reče: “Ko želi da vidi stanovnika Dženeta, to je bio on“. Ni ratnik Halid, ni vrlo bogati Osman nisu zanemarivali nijednu bitnu islamsku dužnost niti njegovu duhovnost; ništa manje od Ebu Zera, Selmana, Ebu Derdaa i drugih koji su vatreno voljeli asketizam, kojima Poslanik nije dozvolio, na primjer, da žive u dobrovoljnom zatvoru, da vječito poste, da se kastriraju iz straha od tjelesnih uživanja. Poslanik im je čak preporučio da se ožene, dodajući: “Ti imaš dužnost i prema svome tijelu.“ Prema islamu, čovjek ne pripada samome sebi, on pripada Bogu, pa nije dozvoljeno zlostavljati zalog koji nam je Bog povjerio, a taj zalog je naša vlastita ličnost.

Izvor: ”Uvod u islam”
Autor: Muhammed Hamidullah
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić