Kako BiH može postati “Švicarska Balkana”, je li ključ u dijaspori?

Autor:  Berliner Zeitung

Bilo da je riječ o Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Skandinaviji – bosanska dijspora nalazi se svuda. Milioni ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine danas žive u inostranstvu. U srcu nose domovinu – ali koliko je realna ta često spominjana “neraskidiva veza“ sa starim krajem?

Bez finansijske podrške iz inostranstva, bosanska ekonomija bila bi još nestabilnija, piše njemački list Berliner Zeitung. Novčane doznake iz dijaspore prema podacima Svjetske banke čine i do 12 posto bruto domaćeg proizvoda. Za mnoge porodice one su egzistencijalno važne. Samo prošle godine u Bosnu i Hercegovinu iz inostranstva je prebačeno 1,94 milijarde eura – što je povećanje od 100 miliona u odnosu na prethodnu godinu.,

Ali ova medalja ima dvije strane: s jedne, tim novcem se osigurava egzistencija mnogih ljudi u zemlji. S druge, stalna finansijska podrška stvara određenu letargiju – posebno kod mladih koji se oslanjaju na rodbinu u inostranstvu i sami ne poduzimaju ništa kako bi se aktivirali na tržištu rada.

Po principu: “Sredit će to već daidža iz Njemačke ili tetka iz Austrije”. Politički, glas dijaspore se rijetko čuje. Iako građani BiH, koji žive u inostranstvu, imaju pravo glasa, birokratske prepreke su velike – učešće na izborima je stoga veoma malo. A upravo bi dijaspora svojim svježim pogledima i često neopterećenim pristupom izazovima mogla dati dragocjene impulse.

Međutim, političari u zemlji čine vrlo malo kako bi olakšali pristup uspješnoj bh. dijaspori. Primjer, u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini s najvećom bosanskom zajednicom, više ne postoji konzulat – nadležna kancelarija u Bonnu je zatvorena. Zamjena? Nema je. Ko recimo dolazi iz Bielefelda, mora putovati 900 kilometara do Frankfurta i nazad samo da bi riješio konzularne poslove.

Pored toga, tu je i nedostatak digitalizacije: iako je moguće podnijeti zahtjev za pasoš u konzulatima, to nije moguće za ličnu kartu. To znači da se mnogi moraju iznova registrovati za svake nove izbore – proces koji je komplikovan, a mogao bi se izbjeći. Kada bi lična karta bila dovoljna, ljudi bi automatski bili uneseni u birački spisak. No, izgleda da su mnogim institucijama građani iz dijasporfe jednostavno nebitni. To je začarani krug.

Ipak, postoje i svijetli primjeri: mladi iz dijaspore, koji osnivaju start up-ove, unose znanje i angažuju se u nevladinim organizacijama. Mnogi rade kao digitalni nomadi – i tu Bosna ima veliki potencijal: niske životne troškove, dobar internet, visoki kvalitet života.

Ali i tu nedostaje strategija. Regije s manje razvijenom infrastrukturom mogle bi se ciljano otvarati za digitalne nomade i poduzetnike. No čini se da zemlja još nije shvatila da se već takmiči u globalnoj utrci za pametnim glavama.

Veza između dijaspore i domovine je jaka – ali dijaspora gleda na BiH i sa kritikom. Između nostalgije i frustracije, nade i razočaranja leži ogroman potencijal. Bosna bi mogla postati “Švicarska Balkana” – sa svojim strateškim položajem, tradicijom obrazovanja, poljoprivrednim i energetskim potencijalima.

Ali potrebna je politička volja i momenat da se taj potencijal prepozna i iskoristi. I možda najzad i iskreno pitanje: kada će dijaspora početi da se doživljava kao stvaralačka snaga a ne kao sentimentalni dodatak?(stav.ba)

akos.ba