Kakav otac takav sin

Gore navedenim naslovom i više nego često ljudi nastoje zaokružiti cjelokupno ponašanje dvije jedinke, s jedne strane oca, a sa druge strane sina (djeteta) uspostavlajući znak jedankosti u njihovim zasebnim ponašanjima.

Time smatraju, ako je otac loš, šta očekivati od njegovog evlada kojemu je on prvi i najdostupniji uzor, i obrnuto, ako je otac dobar, čestit, pošten, zar se išta drugo može očekivati od nasljednika njegovog imetka, a samim tim i ponašanja? Bilo kako bilo realnost nam pokazuje da se u dobrom dijelu slučajeva ova izreka obistinjuje, ali i da biva demantovana nekom drugom realnošću. Bude to često tako da iver od klade daleko padne. Kao što rekosmo, dijete (sin ili kći) nasljednik je svoga oca u mnogim stvarima. Ono ga nasljeđuje u imetku, ponekad ga nasljeđuje po liku (mislim na frapantne fizionomne sličnosti između oca i djeteta), a ponekad ga naslijeđuje i u ponašanju. Kažem ponekad, jer pravilo da je sin isti otac u karakternom smislu i nije pravilo, već naše ničim izazvano očekivanje. Dakle, sin od svoga oca može biti bolji ili gori, ali i isti/sličan. Na vlastito a i na čuđenje njegove okoline. Krenimo redom: ako je npr. neko uspješan doktor, advokat, sportista, naučni radnik, kulturni umjetnik, političar, alim, hodža, hadžija… to nikako ne znači, premda to kao mogućnost i ne isključuje, da će i dijete biti isto to: uspješan doktor (sin uspješnog doktora), poznati advokat (sin poznatog advokata), dobar političar (sin dobrog političara), dobar efendija (sin dobrog efendije)… Ne, nikako. Čak šta više, nisu rijetke situacije da se karakterno-karijerne osobine djeteta potpuno razlikuju od karakterno-karijernih osobina njegovog roditelja. Koliko li je samo djece koja se u svome životu nisu ostvarila a čiji su roditelji imali uspješne karijere, i obrnuto, koliko je uspješnih ljudi danas u svijetu a čiji roditelji nisu bili ni blizu ostvarenja sna kojeg žive njihova djeca. Za bolje razumijevanje ove situacije nama muslimanima, vjernicima, ne treba svakodnevnica, dovoljno je da slušamo i učimo Kur'an, koji između ostalog u sebi sadrži neka znamenita kazivanja o očevima i sinovima, roditeljima i djeci, a koji potvrđuju da pravilo „kakav otac – takav sin“ i nije pravilo. Za ilustraciju poslužimo se kur'anskim kazivanjima o dva Allahova poslanika, odnosno o njihovim relacijama otac – sin ili sin – otac. Već slutite da ću spomenuti Nuha a.s. i Ibrahima a.s. Ali, prije nego to učinim, smatram važnim da ukažem kako su ljudi i prije, davno prije, a ne samo sada, bili skloni da od djeteta očekuju ponašanje kakvog je imao njegov roditelj, prvenstveno otac. I opet ćemo se za primjer poslužiti kur'anskom ilustracijom i njegovim kazivanjem o hazreti Merjemi. Naime, hazreti Merjema je posebna ličnost na koju nam Kur'an ukazuje posebnu pažnju.

Otac je ostao na svojoj liniji otpora prema pozivima svoga sina, uz to prijeteći mu, a njegov sin, Ibrahim a.s. vremenom je morao napustiti svoj narod u kojem je rođen i sa kojim je živio, čineći hidžru tamo gdje mu je Gospodar Njegov odredio.

Njen slučaj gravidnosti koji je opisan u Kur'anu vjerujem da je poznat većini vjernika. Ona je zanijela Isa'a (a.s.) po principu Božije volje: „kun fe jekun“ – „Budi i biva“. Ali, kada je rodila dijete i kada se nakon izbivanja vratila među narod, ljudi iz njenog okruženja nisu se ustručavali da joj upute jasne prijekore i riječi osude čina za koji su mislili da se desio onako kako su znali da se takvi činovi dešavaju: „Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.” (Merjem, 28.) Svojim riječima oni su nastojali da joj ukažu na plemenito porijeklo njeno kojem je bilo nezamislivo da učini nešto slično onome za šta su mislili da je učinila i ona, premda nije. Ali, vratimo se sada kazivanjima o Nuhu i Ibrahimu a.s. Obojica su bili „veliki Poslanici“, jer pripadaju u grupu od njih šest koje obuhvata jedinstveni termin ulu-l-azm. Čitav svoj život proveli su na putu opiranja širku pozivajući svoj narod da u jednog Boga vjeruju. Nuh je to činio 950 godina, kako i sam kaže iznoseći Allahu svoj slučaj: „pozivao sam ih dan i noć“. Njegovom pozivu odazvali su se rijetki, nekolicina. Među onima koji se nisu odazvali bio je i Nuhov sin, a koji je zbog svog nevjerovanja završio kao i svi ostali nevjernici Nuhovog naroda – stradavši u sveopštem potopu. Odbio je sve očeve pozive, pa i onaj posljednji, prije nego ih je razdvojio smrtonosni val: "O Nuhu, on nije čeljade tvoje" – rekao je On – "jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš." Iz naše bosanske (možda je bolje kazati bošnjačke) perspektive Nuh bi bio izvrgnut kritici zbog ponašanja svoga sina, jednako kao što su kritikama i lošim komentarima izvrgnuti učeni i pobožni ljudi, a čija djeca ne slijede primjere njihove učenosti ili pobožnosti.

Za one koji u Kur'anu traže odgovore na mnoga životna pitanja iz Nuhovog slučaja shvatit će da su djeca učenih i pobožnih (ako rade ono što ne valja) najveća kušnja svojim roditeljima, i da im na tu „muku“ ne valja pristajati. Sa druge strane, ako je Nuh a.s. kao Poslanik imao oponente objavljivanoj Ideji čak i u svojoj kući, pod svojim krovom, svakom pobožnom i učenom koji je na kušnji zbog ponašanja svoje djece neka Nuhov slučaj bude utjeha. Pored Nuhovog slučaja u porodičnim odnosima Božijih poslanika alejhimusselam, vrlo je interesantan slučaj Ibrahimov. Istina, njegova djeca su po volji Božijoj bili poput svoga oca, Ishak i Ismail bili su poslanici, ali, Ibrahim a.s. je bio dijete Azerovo, čovjeka koji je za vjerske potrebe zabludjelog svijeta svojom rukom pravio kipove kako bi ih ovi obožavali. Iz njegovog krila izrastao je jedan od najpoznatijih Božijih poslanika, među 124.000 koliko se smatra da ih je bilo, izrastao je Ibrahim a.s. On će se, kako nas Kur'an o tome i obavještava, od najranijih dana svoje Misije posvetiti pozivanju svoga oca da vjeruje u Jednog Boga. Epilog tog pozivanja poznat je manje-više svima. Otac je ostao na svojoj liniji otpora prema pozivima svoga sina, uz to prijeteći mu, a njegov sin, Ibrahim a.s. vremenom je morao napustiti svoj narod u kojem je rođen i sa kojim je živio, čineći hidžru tamo gdje mu je Gospodar Njegov odredio. Vratimo li se i sa ovim primjerom u našu bosansku/bošnjačku perspktivu, lahko će nam biti zaključiti da bi Ibrahim bio osporavan kao Poslanik, jer njegovom ocu ne priliči da ima takvoga sina, kao što se pravo na (budući) ulemanski status „osporava“ djeci čiji roditelji nemaju baš naročite veze sa Islamom.

Ova dva kur'anska primjera na koja se pozivamo i koja smo spomenuli imaju za cilj samo jedno, da nam ukažu na raznolikost situacija u porodičnim relacijama roditelj-dijete, tj. da nam pomognu ublažiti naše čuđenje zašto iver od klade nekada daleko padne, i zašto se jabuka ispod svoga stabla, nekada, otkotrlja daleko. Stoga, nije ispravno očekivati da će dijete bit poput svoga roditelja, prvenstveno oca, ma kakav otac bio, kao što navođenje ovih primjera ne predstavlja nikakvu amnestiju za one, učene i pobožne, koji su odgoj svoje djece prepustili drugim, a ne roditeljskim uticajima. Poslanici su nam divni uzori u svemu, a u ovim navedenim primjerima, koji su za njih bili teški, uviđamo da su i Nuh a.s i Ibrahim a.s. dugo(trajno) pozivali svoju čeljad onome na čemu su i sami bili, a krajnji rezultat je samo u Allaha.

Edin Memić

Preporod