Kakav će biti odgovor Evrope po pitanju Palestine sada?

Igra koja je trajala četvrt stoljeća je završena i međunarodna obećanja prodavana Palestincima pod zastavom ”Procesa uspostave mira” na Bliskom Istoku su isparila. Ko se sada može nadati nezavisnoj Palestini? I šta više očekivati vezano za Jerusalem, ako uzmemo u obzir nedavnu odluku Vašingtona?

Dok je izraelska vojska jučer živim mecima ubijala Palestince na samoj granici Gaze, gomila američkih zvaničnika i kongresmena, predvođena Trampovom kćerkom i zetom, okupila se u Jerusalemu. Spomenuta delegacija je ushićeno dočekala premještanje ambasade u okupirani grad, namjerno zaboravljajući situaciju u kojoj se Palestinci nalaze.

Namjera da se okupatorski režim uveliča dočekana je u nevjerovatnom ekstaziju krivotvorenih historijskih činjenica i religijskih interpretacija. O Donaldu Trampu se govori kao o pravovjernom kršćaninu poslanom ravno od Boga da dovrši ono što njegovi prethodnici iz Bijele kuće nisu mogli. Velika proslava je utemeljena na zanemarenim životima i krvlju palestinskih žrtava, skrivenih iza takozvanih izraelskih gubitaka. Najmlađa žrtva je novorođenče, Lejla Al-Ghandour, ugušena suzavcem od strane izraelskih vojnika u Istočnoj Gazi.

Otvorenje ambasade predstavlja promjenu američke politike koja će i zvanično zatvoriti četvrt stoljeća obećanja nezavisne palestinske države. Ova tranzicija i transformacija zapravo tjera zvaničnu Evropu da odgovori na fundamentalno pitanje: -Šta dalje? Naravno, postavlja se mogućnost produbljenja laži i novih obećanja Palestincima, ali svi su svjesni činjenice da se to neće desiti, naročito sada kada Palestinci, sve intenzivnije, mobiliziraju.

Stanovnici Gaze uključeni su u masovne mirne proteste i mitinge, tražeći legitimnost svojih prava koja su proizašla iz međunarodnih rezolucija, ali i ostala samo na papiru. Nenaoružane izbjeglice uputile su se u pravcu svojih domova, tražeći povrat svoje zemlje uzete od izraelskih vlasti. Ova velika skupina Palestinaca, znajući da je prodata u proteklom stoljeću od strane međunarodne zajednice, prestala je zvaničnom Zapadu davati bilo kakav kredibilitet.

Politički lideri Evrope mogu zadovoljno posmatrati palestinski masakr i verbalno se oglašavati po pitanju istog, kao što su radili i u prošlosti. Međutim, moralna odgovornost i historijske implikacije ipak im ne daju potpuno pravo nemara, s obzirom na to da su isti učestvovali u kreiranju Nakbe. Palestinci su platili veliku cijenu evropske politike dvadesetog stoljeća, politike koja je doprinijela gubljenju njihovih domova i pretvaranju palestinskog naroda u jedan od najprostranijih izbjegličkih naroda.

Kada se radi o državi napravljenoj na tlu onoga što je ostalo od Palestine, možemo reći da se Izrael poslužio primjerom kolonizatorske Evrope. Sve to je pospješeno poricanjem uopćenog postojanja palestinskog naroda kao i njihovih osnovnih ljudskih prava, kao što je pravo na samoopredjeljenost, pravo povratka izbjeglica na njihova zemljišta i pravo osnivanja države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Međutim, prema izraelskoj logici, Palestinci, ili treba da nestanu, ili da žive pod okupacijom zauvijek, bez protesta, buke i otpora. Da bi se okupacija dovela do krajnjeg uspjeha, potrebno je koristiti se svim mogućim sredstvima, kao što su moderna sredstva pljačkanja resursa, kontrole i aparthejda.

Nerijetko se koriste i sredstva zatrašivanja, zatočeništva, protjerivanja i ubijanja. Sve ove zle prakse nisu zaustavile međunarodnu zajednicu da izda povelje komplimentiranja izraelskoj vladi, opisujući je kao blistavu demokratiju civiliziranog dijela svijeta. Ova propaganda predstavlja idealnu formu prikrivanja činjenica i nastavka ratovanja protiv Palestinaca, te njihovog ubijanja.

Kada je izraelsko liderstvo odlučilo proslaviti 70 godina postojanja Nakbe, etničkog čišćenja Palestinaca, uz pomoć svojih saveznika iz Trampove administracije, realnost nisu uspjeli prikriti. Palestinci se još uvijek nalaze u središtu situacije, vukući tok događaja i otkrivajući nepoželjne činjenice svijetu. Javno je predstavljena palestinska rana Nakbe, još nezaliječena i krvava.

Čak ni američka proslava ne bi uspjela zasjeniti ovu sliku, da se ne trenutno ne radi na omalovažavanju palestinskog pokreta u Jerusalemu, kroz potjere na gradskim ulicama i u gradskim kampovima i gušenje pokreta gasnim bombama.

Nakon sretno završene ceremonije u američkoj ambasadi, od Palestinaca je zatražen status kvo, tj. predaja okupatoru. Čini se da je ova neslana šala zapravo javni pokazatelj nemarnosti svijetu od kojeg se očekuje da skrštenih ruku posmatra cjelokupni događaj. Međutim, čini se da je upravo taj zatraženi status kvo Palestincima dao krila za traženje njihovih prava, boreći se onoliko koliko bude potrebno.

Palestinske generacije marširaju u nenaoružanim grupama prema svojim domovima, smještenim u veliki pojas Gaze. Da li je David Ben-Gurion ovaj događaj mogao i predvidjeti kada je bio nadležan za etničko čišćenje u Palestini? Da li je mogao pretpostaviti da će ova izbjeglička populacija, i sedamdeset godina poslije, marširati povišenog glasa i uzdignute glave?

Izraelska vlada i njihovi prekoatlanstki saveznici su položili pogrešne nade na faktor vremena, nadajući se brisanju palestinskog identiteta i izumiranju želje budućih generacija da se i dalje bore za svoj identitet. Sedamdesetogodišnjica Nakbe pokazuje da vrijeme zapravo posjeduje obrnuti efekat i da je tendencija umaranja ove nacije propala. Naprotiv, kao rezultat imamo novu palestinsku generaciju, koja se bez straha suprotstavlja živom naoružanju i izraelskom prstu na obaraču.

Evropa mora biti svjesna poruke koju ovaj pokret nosi. Faza praznih obećanja koja su trajala četvrt stoljeća je završena. Zvanični stav protiv ove cjelokupne politike davljenja mora biti zauzet, jer se dva miliona Palestinaca i dalje nalazi u velikom zatvoru pojasa Gaze.

Ovi ljudi su žrtve opsade nemoralne politike, koja za ultimativni cilj želi masovnu eksploziju unutar same Gaze. Međutim, ista ta politika dovela je do masovne eksplozije usmjerene ka okupatoru, ne u svrhu hrane i zdravstvene zaštite, nego u svrhu pravde i ljudskih prava. Da li će Evropa i dalje slati prazna obećanja Palestincima i sljedećih dvadeset pet godina?

Piše: 

Za Akos.ba preveo: Mujo Adžemović