Kad sljedeći put dođu, bit će na istom mjestu i gledati u istu tačku

Koliko sam se samo trudio da otvrdnem. Ne može. Tražio sam i druge riječi da to opišem, ali nisam uspio: mrzim rastanke. Znam da ću brata rastužiti, ali neka ovo shvati kao poklon.

U junu smo se pripremali, u glavama i na djelu. Doći će nam naši. Provešće dio svoga odmora ovdje, sa roditeljima, sestrama, braćom. Djeca će obnoviti poznanstvo, sporazumijevati se, malo na našem, malo na onom tamo jeziku. Naišaretit će, nema brige. Mati će kuhati, kao da garnizon hrani, nesigurna da unučad vole što su djeca volila. Pretrest će se prošlost, jer o sadašnjosti, mi o njihovoj tamo i oni o našoj ovdje, tako malo znamo.

U julu su došli. Deset dana, dvije sedmice, neko malo više. Veselo odbrojavanje do dolaska zamijenilo je tužno odbrojavanje do odlaska. Doći će opet, nije preko svijeta, začas je to avionom, a šta bi i ovdje… Sve to prođe kroz glavu, ali nije neka utjeha. Pogotovo ne roditeljskom srcu.

Nekad smo se rastajali na kućnim pragovima, avlijskim kapijama, autobusnim stanicama i željezničkim kolodvorima. Danas uglavnom na aerodromima. Nemam osjećaj da je tuga manja. Socijalistička terminologija je tražila malo optimizma u svemu, pa je smislila izraz “na privremenom radu u inostranstvu”. Sad je to “dijaspora”. Tako strano i tako tuđe.

Kako god, znam kako će to sutra izgledati. Idu uveče, pa će se mati i otac cijeli dan truditi da budu, šatro, jaki. Dva sata i deset minuta prije predviđenog vremena polijetanja ja ću reći hajmo. Da nije rano, reći će otac, suza će udariti. On će se uhvatiti teškog kofera, a sebe jedva nosi. Mati će, drhtavih koljena i plačnih, zamagljenih očiju, sići do kapije. Buraz će plakati, a ja ću, šatro, biti hladan. Djeca će osjetiti da je neka tuga u zraku, ali neće do kraja razumjeti. K’o djeca. Upalit ću auto i krenuti, svi će mahati…

Mama i babo će još dugo gledati u onu tačku iza koje se ni auto, niti glave na prozoru više ne vide. Već ćemo biti i na aerodromu, a oni će, znam, još gledati.

Kad, ako Bog da, sljedeći put dođu, bit će na istom mjestu i gledati u istu tačku.

Piše: Tarik Đođić

Akos.ba