Kad osvaneš sam – horor priča (prvi dio)
… 13.07.1995. godine, rani jutarnji sati:
“Budim se u šumi nadomak Srebrenice, okružen četničkom artiljerijom koja neprestano vrši napade na kolonu ljudi koji pokušavaju da se probiju ka slobodnoj teritoriji. Osvrćem se oko sebe, ne vidim nikog. Pokušavam da skupim snagu i da se potražim bilo koga s kim ću nastaviti put spasa. Bezuspješno lutajući šumskim stazama, nailazim na psa tzv. vučijaka, i sav isprestravljen očekujem da će me isti napasti, međutim dešava se nešto suprotno. Nakon što smo razmijenili poglede, pas se udaljava tiho od mene, otkrivajući u daljini svu tragediju ljudskog istrebljenja. U daljini su se nazirala tijela ubijenih, okružena četničkim hordama koji su odmarali u hladu, spremajući se dalje čišćenje terena. Zatečen tim prizorom, dao sam se u bijeg na drugu stranu šume, gdje sam neumorno trčao koliko sam imao snage. Tokom bijega nailazim na veliku grupu ljudi koji se pokušavaju organizovati i dalje nastaviti se kretati ka slobodnoj teritoriji. Među njima prepoznajem amidžu i njegove sinove. Sav ushićen što sam ih pronašao, pokušavam da saznam šta se desilo sa mojim ocem i grupom ljudi koji su bili sa nama. Ne dobivam nikakav odgovor.
Okruženi sa svih strana, čuju se pozivi preko megafona na organiziranu predaju. Nakon par sati, iscrpljeni, gladni i žedni, potpuno neopremljeni, kolona se formira i odlučuje na predaju. Napomene radi, u koloni se nalazi nekoliko stotina ljudi. Malo dalje od mjesta polaska, nailazim na užasan prizor gdje se vidi stotinu monstruozno ubijenih ljudi, koji su prethodne večeri upali u četničku zasjedu. Silazeći ka mjestu Sandići, uočavamo postrojene četničke jedinice duž puta kojim smo se kretali. Prešavši obližnji most, bivamo postrojeni i pretreseni. Zatim sa podignutim rukama iznad glave, nastavljamo kretati u pravcu Kravice. Nalazim se u sredini kolone, čujem pucnje i vidim kako na početku kolone četnici ubijaju ljude uz komentar kako su se isti dali u bijeg, što nije bilo tačno. Pored puta, sa lijeve strane se nalaze dva tenka, kolona se zaustavlja, naređuje nam se da sjedemo u klečeći položaj sa podignutim rukama iznad glave. Obraća nam se jedan o vođa četničkog voda gdje nam govori kako ćemo biti razmijenjeni i da nema potrebe da se plašimo. Također napominje da će pustiti svakoga ko je rođen nakon 1980. godine, dakle svi oni koji nisu vojno sposobni tj. mlađi od 15 godina. Naglasio je da je konvoj izbjeglica iz Srebrenice zaustavljen i da svi koji su spomenute dobi ustanu. Nekoliko njih se podiglo, među kojima je izabrano par njih, ostalima je naređeno da sjedu jer im se dob nije mogla pouzdano utvrditi. Procjena je bila fizička konstitucija pojedinaca. Prepoznajem jednog od sinova amidže koji se kreće ka autobusu. Amidža mi naređuje da mu se pridružim, što ja najprije odbijam, ali na uporno insistiranje amidže, podižem se i gledam u stariješinu voda, prizor kao iz horora, u jednoj ruci mu je automatska puška, u drugoj pištolj, gledajući par trenutaka u mene, rekao mi je da mogu ići. Zadnji se ukrcavam na autobus.
…12.07.1995. godine, popodnevni sati: “Strah, bijes, tuga, uznemirenost, glad, žeđ, umor su prisutni među grupom ljudi u kojoj se nalazimo otac i ja. Svuda oko nas čuju se pucnji iz artiljerijskog oružja, potpuno smo bespomoćni. Krećući se naprijed teškim koracima, pokušavamo pronaći mjesto za odmor. Nakon par sati pješačenja, ušli smo duboko u noć, mrak je svuda oko nas, pucnji su i dalje prisutni, više nisu sporadični već intenzivni. Dakle, nalazimo se u zasjedi. U koloni smo na začelju i nismo izloženi direktnim udarima. Pokušavamo da pronađemo mjesto za zaklon. Nakon što prestaje pucnjava, ustajemo i krećemo naprijed, ne osvrćući se na prizore oko nas. U jednom trenutku, čujemo korake koji nam se približavaju. Četničke jedinice su krenule za nama na tzv. čišćenje terena, čujemo ih dok razgovaraju, predstavljajući se lažno, naoružani i opremljeni. Otac mi tiho šapuće da su to četnici, te da se ne oglašavamo. Nalazimo se u obruču, kasni su noćni sati, gluha doba. Tonem u san, dok sjedim u očevom krilu.
Zora je svanula, tišina na sve strane. Naslonjen sam uz jedno stablo. Nikoga nema oko mene, pokušavam da se probudim, misleći da sanjam. Ne, to nije san, ja sam zaista sam, ostavljen, prepušten na milost i nemilost prilikama koje vladaju oko mene. Gdje su svi ostali, pitam se? Gdje je moj otac? Da li me je ostavio? Kako je mogao? Možda će se vratiti? Da možda sačekam? Šta se desilo ovdje?
Ova pitanja me proganjaju i danas nakon 20 godina, nikada istinu saznati neću. Svake godine se pronađu posmrtni ostaci nekoga od članova grupe u kojoj smo bili otac i ja. Dakle, Božija volja je ta koja me je ostavila živog, da pričam i svjedočim o užasima genocida u Srebrenici.
Moje ime je Emir Bektić, ja sam svjedok genocida.
Ova teška životna priča nije ispričana do kraja, ovo gore je samo dio nje. Da li insan može ostati pri razumu, sigurno se pitate. Odgovor je da. Emir Bektić je sada zdrav i normalan momak koji se bori kroz život iako nikad nije imao adekvatnu podršku društva i zajednice. Emir je dijete bez oba roditelja. Otac mu je poginuo u genocidu u Srebrenici, a majka umrla nedugo nakon genocida. Emir je ostao da živi sam sa svojom mlađom sestrom i svojim teškim sjećanjima i slikama ubijenih sunarodnjaka, komšija, rodbine i prijatelja. Maćehinski odnos države prema djeci bez roditeljskog staranja je takav da Emir i njegova sestra još uvijek nisu čak ni stambeno obezbjeđeni, a priliku za stalnom zaposlenjem Emir još nije imao. Emir više nije dijete, ali jeste mladić koji treba punu podršku društva i države, jer je svjedok i svjedoči najstrašnijem zločinu koji se dogodio poslije II svjetskog rata, Genocidu u Srebrenici. Allahovm milosti Emir i njegova sestra su živjeli fino i skromno, kako veli naš Emir, imaju jedno drugo i to im je najveća ovozemaljska sreća. Sada Emir i njegova sestra trebaju planirati vlastitu porodicu i život, ali i sami se pitaju kako. Kao što rekosmo ni Emir ni njegova sestra nemaju stalno zaspolenje, žive u neizvejsnosti od danas do sutra, sa stalnim upitom gdje sutra, šta sutra, kuda dalje. Sada je vrijeme da se Emiru od silnih donacija koje pristižu u Srebrenicu obnovi kuća i pomogne u potrazi za stalnim zaposlenjem. Treba podršku svih nas, a Allah dž.š je najveći.
Nastavlja se.
Pripremili za Akos.ba: Kenan Vranjkovina i Remzija Islamagić
