Kad Allah kaže budi to biva

إِنَّ اللَّهَ وَمَلَائِكَتَهُ يُصَلُّونَ عَلَى النَّبِيِّ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا صَلُّوا عَلَيْهِ وَسَلِّمُوا تَسْلِيمًا

”Allah i meleki Njegovi salavate na Poslanika donose. O vjernici, i vi salavate donosite i selame mu šaljite!” ( El–Ahzab, 56 )

Kada Allah kaže budi to biva.

Sve se desilo u samo nekoliko dana. Osjećaji pomiješani do te mjere da sam se često pitala da li sanjam. Imala sam silnu potrebu da se isplačem, ali suza nije bilo. Od tolike brige, gostiju  i pripreme na najljepši put najmanje sam bila sa samom sobom, a bila sam sebi potrebna mnogo.

I tek kada ugledah iz aviona svjetla Medine iz mene se prolomilo sve nakupljano, ne samo danima, već godinama. Konačno sam pustila suzama da saperu  sve strahove, nadanja, strepnje, radosti, nevjerice…….

“Dolazim ti ja Resulallah!!!!”

I na par metara od Harema svi hrle, žure, ja ne mogu.

Liježem na krevet i grcam u suzama. Mogu li riječima opisati svoje stanje? Mislima mi prolaze sve godine života, kao da se s njim rastajem. Nije to rastanak, to je bio upravo sastanak. Sjetih se one djevojčice koja je pred spavanje motala po glavi opise Poslanika ne bi li ga u san dozvala, ali svako zamišljanje Voljenog je samo pred oči donosilo svjetlo. Svjetlo koje je tako daleko, a tako blizu moga srca. Svi oni dječiji uzdasi i suze za mubarek licem, za mirisnom Medinom, za mjesta gdje hodio si, bila su dova koja se evo ispunila.

Budi me ezan za sabah.

-Ja Rabbi! Kakav li će biti osjećaj buđenja u Džennetu kad ja ljepše ne doživljeh na dunjaluku?

Hitro, a opet lagahno, koračah prema Haremu. Korake bih da ubrzam, ali opet uživam u svakom od njih, dok slušam otkucaje svoga srca, tu negdje haman u grlu.

I onda. Onda se ukaza zeleno kubbe. Milujem ga očima i šaljem selame u njegovu dubinu, tamo gdje leži mubarek tijelo najodabranijeg stvorenja što je Zemljom hodilo.

“Draži si mi i od oca I od majke o Božiji poslaniče!”-kao da čujem ashabe.

-Draži si mi vallahi od svagog roda i poroda, – ponavljam i učim salavate.

Ne želim da mi niko i ništa pokvari trenutni hal. Hodam, ali kao da lebdim. Ljudi su oko mene, vreva je, ali ja sam sama. Plačem i u trenutku zašutim jer se jezik sapleo od svega željenog za reći. Udahnem duboko i sabirem misli.

-Allahu, čime zaslužih hodati ovim Haremom? Ja Ti sem ljubavi prema Tebi i najčasnijem stvorenju kojeg Si stvorio,  nemam ništa drugo vrijedno. Griješna li sam, al’ vas volim.

Utopih se mirišući najljepši miris na svijetu. Crveni ćilim poželjeh da zadnje što vidjeh na dunjaluku mi je. Uistinu nam Allah daje ono što je najbolje za nas i to onda kada nam najviše treba.

Vratih se u Bosnu, ali srce osta tamo gdje Rewda je. Zar ko kroči džennetskom bašćom ima želja drugih, osim da ponovo dođe.

Ja Rabbi Tebi hvala što pozvao si Me. Ja Rabbi ne usmrti me, a da ovu ljepotu i ovaj hal ne doživim pa makar  još samo jednom. Amin!

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić