Je li BiH što je nekad bila?

Činjenica je da nisam bila ni rođena za vrijeme možda najljepših, najsretnijih i nepojmljivo dobrih događaja koji su se desili BiH, ali također nisam svjedočila ni onim užasnim, crnim i lošim događajima koji nisu zaobišle BiH. Čemu taj uvod? Naučena sam koliko je važan 25. novembar, potrebno je obilježavati presudne dane u historiji naše države, jer, valja nam, neko je život žrtvovao za nju.

Uprkos činjenici da mi volimo našu BiH, drugu nemamo. Realno, rođeni smo ovdje, odrastali, školovali se, jednostavno tu smo gdje jesmo. Ali je također činjenica da je situacija mnogo loša. Iz dana u dan, bez obzira na našu veliku volju da se dese dobre promjene za nas, da se osiguraju potpuno normalni uslovi za život, mi imamo stvarnost koja nikome ne odgovara. Imamo situaciju u kojoj nesmetano žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati u istom komšiluku, u istoj državi, poštuju se, vole, međusobno pomažu i zajedno piju kafe, a politika nameće potpuno druge okolnosti, suprotne ovim divnim. Na to sve, tvrdi da ta tri naroda ne mogu zajedno živjeti, zahtijevaju podjele itd, a ta, sva tri naroda sjede za istim stolom, dijele čak i obroke. Tom narodu, u BiH, ne smeta ni zvuk ezana ni zvono crkve. Drugi pravac, opet, još gori. Na operacionim stolovima umiru djeca, mladost, umiru žene na porođajnim stolovima, umiru ljudi od gladi, da ne pominjem mnogo gore situacije a da se pri tome, sve zataškava, smiruje uz izjave da će se uključiti određene državne institucije i riješiti slučaj. Pazite, državne institucije.  Te institucije, čine u 80% slučajeva korumpirani pojedinci. Diplome se kupuju, svi su svima rodbina, kućni prijatelji, kumovi… Znate, da ne idu na hator jedni drugima. Zatim se kupi posao, doslovno platite “vašima” da bi radili negdje i ubijete ovako poneku osobu jer ste kupili diplomu i posao, ali ne i znanje. Plati se sve, a ubija nas svijest bez savjesti. Neki, s takvim poslovima i položajima potpuno mirno spavaju, njihove porodice su tu, dok se drugi “kidaju” na komade. Ali, džaba. To i dalje ne mijenja ništa. Idemo do onih koji su se ipak borili za ovu državu, branili je I proveli dobar dio života u rovovima, šumama, bilo kiša, sunce ili snijeg. Ne znam ja kako to izgleda, Bogu hvala, ali otac mi tek tako, uz kafu, prenese par jasnih slika. Iskreno, jezivi, nezamislivi prizori, nemoguće ih opisati, a još gore vama koji ste doživjeli. Pa kad mi, koji nismo doživjeli taj horor želimo mir, slobodu, onako očajnički, koliko ga onda tek vi želite? Nego, ako takvi koji su branili BiH, nemaju volju da nastave živjeti u njoj, ili žive samo što moraju, šta da očekujemo u narednim godinama? Dobro, najlakše je reći: “Ah, vlast, oni su krivi. Gledaj šta nam rade”, ili “Biće bolje dok pomru ovi koji guraju državu u propast”. Čekajte, pa mi smo tu vlast napravili, mi smo postavili te ljude tu gdje jesu. MI SMO KRIVI ZA OVU SITUACIJU. Krivi što šutimo, jasno vidimo i čujemo a ne reagujemo. Draga “gospođo Evropo”, nisi nas nikad čula, ne čuješ nas ni sad. Navikli smo. Ti ne znaš koliko je tišina glasna. Ne znaš plač majke jer joj dijete umire na rukama. Ne znaš kakav je osjećaj, čekati Bajram na mezaru roditelja. Ne znaš kakav je život jednog migranta. Ne znaš kako je školovati mlade u nikakvim uslovima. Ne znaš kakvo je zdravstvo, gdje zbog nemara i korupcije, nedužni plate glavom.

Ne znaš kako je kad kamen plače, krv teče ulicama gdje su mladost i nada odisali. Ne znaš muku i bol onih koji ne mogu porodice da ishrane. Ne znaš, svakako nam je neznalica dosta. Ne nameći nam svoje kriterije, pravila, standarde, ne uslovljavaj nas, ti nisi Jugoslavija. Mi smo imali jednu Jugoslaviju, koja, da je opstala, ti nikad ne bi bila “gospođa Evropa”. Ljudi Balkana su imali zemlju bez granica, ogromno tržište i ekonomski razvoj. ZAJEDNO SMO BILI SILA. MI! I uskoro, imat će sve isto, unutar  kaveza EU.

A ti, Bosno i Hercegovino, probudi se molim te. Ne možemo više ovako. Znaš, mi ovdje svi volimo jedni druge, poštujemo, ali neke stvari su van kontrole. Ti, Bosno, nisi što si nekad bila. Nemamo državu kakvu trebamo i zaslužujemo. Ljudi su postali kao stvari, kupuju se i prodaju, a polovnih je tek, sve više. Mi se borimo, dok se ne probudiš, dok se ne sjetiš da ćeš ostati bez sinova i kćerki. Bila si dobra majka, i očekujemo da ćeš nastaviti biti. Vrati nam pravdu, život gdje nisu dominirali kriminal i korupcija, život gdje se ne strepi hoće li neko nestati, biti ubijen ili kako će se zaposliti jer ima znanje, a ne samo zvanje. Vrati nam našu slogu, prazničnu euforiju, međusobno poštovanje. Hoćemo sistem i vlast gdje će se hrabro i odlučno, bez straha, stati u kraj ogavnim stvarima koje nam se danas dešavaju. Šutnja je odobrenje, potvrda. Hoćemo li nastaviti u ovom pravcu, ili smo hrabri koliko govorimo I mislimo da jesmo?

Sretan ti rođendan BiH. Svi ti, onako iskreno želimo bolju budućnost. Ne znam hoćemo li sljedeće godine biti svi tu, u ovolikom broju. Očekuj da će te dobar dio napustiti, neki će biti žrtve kriminala i korupcije, a neki će možda upravljati istim, ako im se dozvoli. Dobro došla u drugu realnost, gdje nećeš moći prepoznati ni sebe, ni ovaj sistem, a ni nas.

Piše: Indira  Habibović

Akos.ba