Iz pera Smaila Balića – O bosanskom jeziku i njegovoj posebnosti

Smail Balić u ovom tekst jasno definiše razlike između srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika. Na veoma jednostavan način on nam daje uvid o bosanskom jeziku  i njegovoj historiji, te ističe da njega nije nametnu Benjamin Kalay, kako to susjedne politike žele prikazati.

Nerazumijevanje Bošnjaka i njihov jezik

U južnoslovenskoj javnosti ima dosta informacionog deficita, kad  je riječ o Muslimanima. Od njega pate ponekad i učeni ljudi. Kad se tako nedostatno upućeni građani suoče sa slučajem po jačini  trećeg jugoslovenskog naroda, “onda se kod njih”, tuži se sociolog Mustafa Imamović, “rađa nerazumijevanje”, koje, nažalost, često ide zajedno s nervoznom netolerantnošću i negiranjem svega što je muslimansko. Zato je čudno, da znatan dio ne samo starije nego i mlađje inteligencije, školovane poslije rata stoji potpuno na pozicijama buržoaske nauke i politike kada je riječ o Muslimanima. Zanimijivo je, da mnogi to svoje neznanje drže za progresivnost i vrlinu. Od odraza tih praznina u obrazovanju je i često ponavljana tvrdnja, da je nekadašnji austro-ugarski ministar novčarstva i time carski opunomoćenik za Bosnu i Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio “bosanski jezik”. Neodrživost te tvrdnje u međuvremenu je postala jasna i stručnjacima zagrebačkog Leksikografskog zavoda, u čijim se kapitalnim izdanjima neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata Bosna nedovoljno temeljito predstavljala. U općoj enciklopediji iz 1979. Pod natuknicom „Muslimani“ piše:

“U pisanoj tradiciji Muslimani su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austro-ugarskom razdoblju bio i službeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovništvo u BiH do 4.10.1907., kada su vlasti izdale naredbu po kojoj se taj jezik ima službeno nazivati srpskohrvatskim. Uzimajući u obzir, da je naziv bosanski jezik ukorjenjen u materinski jezik Muslimana, zemaljska vlada je novom naredbom od 29.11.1907. propisala, da se u okviru autonomnih institucija moze i dalje jezik sluzbeno nazivati bosanskim u svim dokumentima kao što su školske svjedodžbe i sl.

Bosansko jezičko blago nije ni u hrvatskoj ni u srpskoj leksikografiji dovoljno uvažavano. Rječnici su, osobito u novije vrijeme, sastavljani mimo njega, pa često i protiv bosanskog jezičkog osjećanja. Sarajevski književnik Alija Isakovic je s velikom strpljivošću na temelju 140 raznih djela pretražio leksiku muslimanskih pisca, koji su stvarali od 1555. do 1983. Plod toga pretraživanja – 250.000 govornih primjeraka iz Bosne – on je uporedio s priznatim hrvatskim i srpskim rječnicima u zemlji. Pri tome je došao do zaključka, da je udio muslimanske leksike i poštovanje njezinih osobina bilo srazmjerno najveće kod nastajanja Vukova Rječnika 1852., a najmanje: u Pravopisu obiju Matica 1960. Muslimanski leksički udio u izvorima, na kojima se razrađuju hrvatski i srpski rječnici u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu ne iznosi ni pun jedan procenat. Prema tome ni hrvatski ni srpski jezik – sudeći po službenoj leksikografiji – ne mogu biti puni adekvat bosanskom jeziku. Letimičan pregled Hrvatskog pravopisa Matice hrvatske iz 1971. pokazuje, da ni on nije zasnovan na mnogo široj, prema bosanskom govoru otvorenijoj, osnovi.

Tako nedostaju, na pr., u njemu čiste narodne riječi, poznate već bosanskom pjesniku s kraja 16. i s početka 17. stoljeća Muhamedu Havaiju (umro iza 1651.): oglav (jular), ognjilo (čakmak), pohva (kuskun), rajnik (džennetlija), svitnjak (učkur), urvina (hendek), sanjtav (sakat) i dr. Hrvatski rječnik ne uvažava čitav niz bosansko-muslimanskih govornih varijanti, pa mu je pravije alaj-barjak nego alaj bajrak, alka nego halka, azdaja nego azdaha, kava nego kahva, megdan nego mejdan, odanuti nego odahnuti, marama nego mahrama; hljeb mu je samo oblik kruha, hiljada mora biti tisuca; bosca mu je rubac itd. Iako se danas u Bosni česce čuje tačka nego točka, ipak je ova, po Hrvatskom rječniku jedina priznata, varijanta posvjedočena u staroj muslimanskoj književnosti. Da tačka znači i nesto drugo nego francuski point ili njemački Punkt, na to upućuje i jedna u mom djetinjstvu među mostarskom mlađarijom pjevana šaljiva dječja pjesmica, u kojoj se pjevaju stihovi:

Hodža diže tačku

da ubije mačku

mačka diže rep (itd.)

Dvadesetak posebnosti čine razliku između srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj strani, i bosanskog jezika, na drugoj strani. Bosanski jezik je ujednačen i nije rastočen područnim narječjima ili govorima kao hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski) i srpski (vojvođanski, niški, čačanski). Narod u Bosni i Hercegovini govori uglavnom književnim jezikom, pravilno i sa osjećanjem za muziku i sklad. U tom govoru su pomno sačuvani glasovi h i f, koji u srpskom, a djelimično i u hrvatskom jeziku nedostaju, pa su potpuno strane riječi poput Ercegovina (umjesto: Hercegovina), leb (umjesto: hljeb), uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto: suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja (umjesto: snaha). Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezičkog fonda čine pozajmice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Neke od tih pozajmica su nezamjenjive domaćim riječima, kao: čekic, čizma, čarapa, džep, duhan, limun, kamfor, muškat, pamuk, sirup, sofa, šećer, top.

“Govori, da vidim, ko si!”, imao je običaj reći veliki filozof Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. Zaista i iz jezika većinskog stanovništva Bosne i Hercegovine zrači duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore “srpski”, Hrvati “hrvatski”. Bošnjacima nije preostalo drugo, nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrživo bi bilo, da Bosna govori tek “maternjim” ili “srpsko-hrvatskim” jezikom. Opasna sintagma “srpsko-hrvatski” implicira misao, da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema.

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica