Iz pera Munira Gavrankapetanovića: Čudesni san
Od prvog dana hapšenja počeo se u meni buditi poseban duhovni rast. Doživljavao sam duhovno pročišćenje. Analizirao sam svaki dan svoga života u trenucima razmišljanja poslije namaza. Kajao sam se za sve grijehe kojih sam se sjećao. Molio sam skrušeno Allaha da mi oprosti. Poseban duhovni uspon doživio sam u noći 9. jula 1949. godine, kad su me informbirovci pretukli. Na Vracama sam do duboko u noć razmišljao. Tišina u baraci mi je pogodovala. To su bili najljepši trenuci mojih molitvi upućenih Allahu dž. š. Svaka moja molitva je bila tihi razgovor. Nisam čuo Božije riječi, ali sam imao osjećaj Njegova prisustva. To se ne može iskazati riječima, to se može samo osjetiti.
U ljeto 1949. godine nisam mogao postiti zbog teških uvjeta pod istragom. Odlučio sam da prošli ramazan napostim sada u martu i aprilu. Postio sam dvadeset i četiri sahata — od akšama do akšama. Moj susjed, taj divni stari čovjek, kome sam, nažalost, zaboravio ime, čuvao mi je doručak, ručak i večeru. Dogovorili smo se da krijemo moj post i da niko ništa ne primjeti. Samo sam Zdravku rekao. U akšam su svi obroci bili hladni, ali su mi ipak prijali.
Oko polovine moga posta usnio sam čudesan san za koji sam bio uvjeren da predstavlja neku poruku.
Sanjao sam kako se nalazim na malom otočiću od pijeska usred Neretve kod Počitelja. Mi smo takve otočiće nazivali prijespa. To je, ustvari, bio jedan sprud oblutaka, koji je nastao kad bi ljeti Neretvi opadao nivo. Stajao sam na pijesku i ugledao pet ili šest debelih zmija kako idu prema meni. Svaka je u prečniku mogla imati oko 15 cm. Uplašio sam se. One prolaze pored mene, a iza njih ostaju ljudske kosti, rebra, lobanje…
U plićaku vidim kako viri jedna lobanja spljoštenog oblika. Jasno su se mogli prepoznati vratni pršljenovi. Prošle su me te čudovišne zmije, ne dotakavši me. Lijevo od mene pogledam i vidim ljubičasti dragi kamen (ametist) u obliku zarubljene piramide, čija je osnova mogla biti deset, a visina pet cm. Iz dragog kamena isijavali su ljubičasti zraci. Zmije su se izgubile.
Pogledam prema počiteljskoj strani Neretve, a na obali čitav niz vrba izrazito sive boje. Moj pogled je išao dalje. Iza vrba se pružila ravna pustinja. Samo žuti pijesak. Ispod njega vidim dvije kružne oznake, razmaknute jedna od druge. To su onakve oznake kakve se daju za radove na geografskim kartama. Uz oznake je pisalo Mekka i Medina.
Odjednom, na onom mjestu gdje je Mekka, preda mnom izraste Ka’ba. Vidio sam je jasno. Upravo onaj oblik Ka’be koji sam toliko puta na slikama vidio. Oko Ka’be bilo je mnogo ljudi. Činili su tavaf. Čuo sam žagor i tekbire. Osjetio sam u sebi ushićenje, zanos. Odjednom, čujem vrlo, vrlo jak glas: “Eto, to je Ka’ba!”
Snaga glasa me probudi. Trznuo sam se tako jako da sam i mog susjeda probudio. Pitao me šta mi se to desilo u snu. Ispričao sam mu. On mi je rekao: “Taj san će, ako Bog da, izaći na dobro.”
Izvor: Iz knjige “Bez klonuća i bez straha”, Munir Gavrankapetanović, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 1999.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
