Ivo Šimunović – jajački „jastreb“

Otkad je svijeta i vijeka ljudi su bili naslonjeni jedni na druge. Pomagali jedni drugima, život činili ljepšim, bivali sreća jedni drugima. A bilo je i onih drugih, koji su drugima život činili gorčim, težim, ugrožavajući njihov normalan život i život uopće, njihovu čast, imovinu, potomstvo. A oni treći, oni su najgori. Bili su druga pomenuta kategorija, a pretvarali su se da su prva, predstavljajući se dobrotvorima.

Gdje svrstati jednog od jajačkih hrvatskih moćnika Ivu Šimunovića nije teško zaključiti, a pomoći će nam arhiva štampe iz vremena kada su jajački Hrvati okupljeni u interesnu grupu koja će prisvojiti društvena dobra, doslovno žarili i palili u svakom pogledu.

U Dnevnom avazu od srijede, 2. aprila 1997. godine, u tekstu novinara Đure Kozara „Ko su hrvatski ekstremisti u Jajcu: Od pljačke u Bosni, kuća u Zagrebu“ stoji: „Jajce je danas ukleti grad, jer njime vladaju hrvatski ekstremisti, oni isti koji su ga 1992. godine prodali srpskom agresoru. Oni ne misle o dobrobiti ovog grada, nego isključivo o svom bogaćenju. Zbog toga prognani Bošnjaci ne mogu da se vrate na svoja ognjišta i ne zna se kad će moći. Glavni „jastreb“ u Jajcu je Ivo (Stipe) Šimunović, predsjednik Općinskog HDZ-a. On sve čini da se nijedan pripadnik bošnjačkog naroda ne vrati u taj grad.“

Jajce više nije uklet grad, njime više na vladaju ekstremisti, ali ono što je gotovo nepromijenjeno jeste da isti „jastreb“ nadlijeće jajačko nebo. Pomenuti članak nam daje detalje: „Ko je Ivo Šimunović kojeg samo po zlu pamte Bošnjaci i bosanski orijentirani Hrvati i Srbi? Rođen je 1965. u Šibenici kod Jajca. Po zanimanju je mašinski tehničar. Prije agresije na BiH odselio se u Tomislavgrad gdje je napravio kuću. U proljeće 1992. godine sa postrojbama HVO dolazi u grad na Plivi. Kao „iskusni ratnik“ preuzeo je u Jajcu linije odbrane na Ćaninom Polju gdje je bio glavni pravac napada srpsko-crnogorskog agresora. U to vrijeme u Jajcu su boravili Dario Kordić i general Tihomir Blaškić sa kojima je Šimunović dogovorio napuštanje linija odbrane. Tako je agresor bez ikakvog napora napredovao dva-tri kilometra prema Jajcu. Time je jajačka odbrana došla u težak položaj. Na pitanje predsjednika Općine Jajce zašto je HVO napustio liniju, Blaškić je odgovorio da je to učinjeno iz „taktičkih razloga“.“

Ovim potezom jajačka odbrana je slomljena, stanovništvo odlazi u izbjeglištvo, mnogi nikada se ne vrativši, a gotovo pet godina kasnije, četiri mjeseca nakon objave pomenutog članka, tačno 2./3. augusta 1997. godine Bošnjaci ponovo doživljavaju gotovo istu sudbinu-progon i izbjeglištvo. Akteri koji do toga dovode su ponovo gotovo identični, a jednu od glavnih uloga ima Šimunović, koji danas na puna usta govori o jednakosti i jednakopravnosti svih građana Jajca, držeći pridike istim Bošnjacima koji su dva puta išli u izbjeglištvo iz svog grada, zahvaljujući pored ostalih, i njemu lično. Šta tek reći za taj kobni august 1997. godine? Progon, golgota, strah i nevjerica.

Dvije godine nakon „oslobođenja“ Jajca, gotovo dvije godine nakon postizanja mira u našoj zemlji, ponovo u izbjeglištvo. Vjerovatno bi i porodica Hazima Šahmana sa Pšenika bila sretna da su svi skupa otišli ponovo u izbjeglištvo. Ali nisu. Hazim je te noći brutalno mučen, ubijen, a zatim i zapaljen u svojoj kući na Pšeniku. Kakve veze ima Ivo Šimunović sa ovim? Razne priče kruže čaršijom. O njima ovaj put nećemo. Ali jedno je sigurno: prema presudi suda, ubistvo je počinio Ivin rođeni brat Josip Šimunović i komšija Domin Poplašen. Ko je nalogodavac sud nije utvrdio, a čaršija sudi po svome, ali tome nije mjesto u ovom tekstu. Ta 1997. godina za Bošnjaka je godina progona, straha, napada razne vrste, paljenja njihovih domova. Kao jedan od ljudi koji su upravljali gradom i kontrolisali dešavanja, Ivo Šimunović je zaista „jastreb“ koji je tražio plijen. Na području sela Bulići i Šibenica, prema izvještajima MUP-a FBiH, progon Bošnjaka je izvršila grupa od 7 policajaca koje je predvodio lokalni biznismen Anto Šimunović, opet Ivin bliski krvni srodnik. Bošnjaci su podnijeli žrtvu u gubitku imovine, kuća, pretrpljenom strahu od postavljenih mina i bombi tokom 1997. i 1998. godine, a spomenut ćemo neke događaje:

– Bulići, 17.04.1997. godine, zapaljeno 12 praznih kuća bošnjačkih familija, koje su pripremale povratak. – Žuže, 18.04.1997. podmetnut je požar u porodične kuće povratnika Muje, Mehe i Hasana Žuže, Džemala Hodžića, Šabana Šahbaza, Ale i Fadila Kokića.

– Pšenik, 01./02.08.1997. podmetnut je požar u kuću povratnika Muradifa Hajdera. – Jajce, 02.08.1997. nepoznati počinitelj podmetnuo je požar u kuću Mustafe Bibića.

– Jajce, 03.08.1997. podmetnut je požar u vozilo povratnika Nerdina Ganibegovića. – Divičani, 04.08.1997. podmetnut je požar u kući povratnika Bajre Mecavice. – Jajce,15./16.11.1997. zapaljeno je vozilo povratnika Nisveta Filipovića.

– Jajce, 12.01.1998. ispaljen je projektil iz ručnog bacača na kuću povratnika Zlatana Prešljića, policajca Policijske uprave Jajce.

– Jajce, 14.01.1998. podmetnut požar u kući Huseina Čejvana.

– Jajce, 08./09.01.1999. postavljena je eksplozivna naprava na kafe bar u vlasništvu povratnika Seada Šeremeta.

Brojni su slučajevi paljenja kuća koji nisu ni zadokumentovani u zvaničnim evidencijama, a bošnjačke kuće izgorjele u periodu 96-98. godine nikada neće biti pobrojane. Uloga jedinica HVO-a kojima je Ivo Šimunović bio nadređen u jednom periodu neće nikada biti do kraja rasvijetljena nit će istina izaći na vidjelo, kao ni okolnosti postavljanja mina u muslimanska groblja, dvorišta i bašte. Stanje i uslovi života povratnika Bošnjaka u ovaj grad možda i ponajbolje oslikava pisani akt broj 04-173-1/98 datiran na 15. siječanj, 1999. g. kojeg Inspekcija rada Općine Jajce i njen inspektor Branko Idžanović dostavlja po jedan primjerak načelniku ali i, vjerovali ili ne, predsjedniku HDZ-a (tada je to bio Ivo Šimunović), u kojem se donosi „Stanje i broj muslimanskih radnji na području Općine Jajce, koji se ne pridržavaju zakona – /nezakonit rad/“.

Tim se aktom najzornije pokazuje da su na udaru Šimunovićevog zakona, kontrole, ali i represije uglavnom i samo Bošnjaci, odnosno muslimani, kako se u samom aktu navodi. Paradoks je da neki od njih ne mogu od MUP-a Jajce dobiti prijave boravka u svom voljenom gradu, u kojem su odrasli i za koji su se borili, jer su „muslimanski ekstremi /nanijeli zlo narodu/“.

Također, kroz inspekcijski nadzor striktno se vodi računa ko radi, šta radi i koga zapošljava. Tako ovaj inspektor obavještava svoje šefove o broju zaposlenih muslimana u društvenim javnim i mješovitim preduzećima, a tu je: Elektrobosna (40 djelatnika muslimana), Borac- Katarina 22, Metalinvest 1, ATP Vrbas 1, Šedinac 2, dok u Elektrodistribuciji, ElektroVrbasu, Mlinpeku, Komunalcu i Rudniku boksita nema niti jednog. U javnim ustanovama, četiri godine nakon rata, a prema izvještaju inspekcije stanje je sljedeće: OŠ „13. rujan“ 2 djelatnika muslimana, komercijalna banka (ne stoji koja) 1, MUP Jajce 53, Bolnica 11, Općinsko vijeće 4, Gradska ljekarna 1, Srednja strukovna 3, sudovi 3, Centar soc. skrbi 1, Ured za povratnike 1, a u Crvenom križu su navedeni volonteri kojim se daje hrana i njih je 5. U ostalim ustanovama nema niti jednog muslimana. Iz tog izvještaja vidljivo je da u Jajcu na dan 13.01.1999. zaposleno 1039 ljudi od čega je 101 u privatnim preduzećima, a da je zaposlenih Bošnjaka svega 151. U ovom službenom aktu do kojeg smo došli, u zaključku na str. 4 Jajce se naziva „Hrvatska općina Jajce“. Svojim istupima u medijima, kao i vrlo čestim priopćenjima za javnost, Šimunović često, gotovo obavezno, govori o „silnoj nepravdi“ koja se čini hrvatskom narodu. Koje li ironije. To govori čovjek koji je čeličnom pesnicom, prvobitno preko jedinica HVO-a, a potom preko HDZ, kontrolisao dešavanja u Jajcu, a Bošnjaci na svojoj koži osjetili „jednakopravnost“ i borbu za pravo na normalan život pa i život uopće.

Članak iz Dnevnog avaza nam kazuje kakvim se „ratnim“ aktivnostima bavio Šimunović: „Sve vrijeme rata imao je svoje „čeke“ u Hercegovini na kojima je pljačkao kamione i automobile sa registracijama mjesta pod kontrolom Armije BiH, oduzimajući novac i humanitarnu pomoć. Koliko je Šimunović nakrao govori i činjenica da je u toku rata u BiH, pored kuće u Tomislavgradu i stana u Jajcu, kupio i kuću u Zagrebu.“

Prema ovom tekstu, zajedno sa drugim osobama Šimunović je u Tomislavgradu otuđio veću količinu novca koju su Jajčani na radu u Zapadnoj Evropi poslali kao pomoć napadnutom zavičaju. Paralelno sa tim, svoj buntovnički mentalitet pokazao je i kao komandant brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ Jajce. Naime, Šimunović je bio komandant ove brigade do 10.06.1993. godine kada je smijenjen zbog odbijanja da izvrši naredbu više komande. Naslijedio ga je Josip Šikić, a 12.12.1993. godine, naredbom zapovjednika ZP Tomislavgrad pukovnika Željka Šiljega br. 06/6240 na mjesto komandanta Brigade ponovo je imenovan Šimunović. On u ovoj jedinici pravi toliki haos da stručni analitičari SIS-a Rama u svom aktu broj 02-4/2-7—201/93 od 21.12.1993. (strogo povjerljivo) tvrde da je stanje u Brigadi na nezadovoljavajućoj razini, a moral vojnika je na najnižoj mogućoj razini. Ovim dokumentom čak se opisuju i fizički obračuni komandnog kadra, a onda se navodi sljedeće: „Sigurnosno stanje veoma je teško i ozbiljno a uzrokovano je lošom suradnjom između članova zapovjedništva sa gospodinom Ivom Šimunovićem.“

Kao mišljenje i prijedlog u dokumentu se kaže: „Opće sigurnosno stanje u brigadi „H.V.Hrvatinić“ vrlo je teško. Znajući stvarno stanje u zapovjedništvu brigade mišljenja smo da će trend odbijanja suradnje i dalje nastaviti i to prvenstveno zbog toga što članovi zapovjedništva smatraju Ivu Šimunovića nesposobnim da vodi brigadu, naročito u ovako teškim trenucima u kojima se nalazi ista.“ Ovaj dokument je dokaz (ne)sposobnosti ovog „jastreba“ da radi ono za što sam kaže da je najbolje radio – rat. Svoju tvrdoglavost, nepromišljenost i jednoumlje nastavio je sprovoditi i nakon rata, kao predsjednik HDZ-a Jajce, kao predsjednik Upravnog odbora Elektrobosne Jajce (koju je uništio), a sada ponovo na čelu jajačkog HDZ želi samostalno krojiti kapu svima.

O ovim temama nekom drugom prilikom. Ostaje da se vidi kako će bošnjačka politika odgovoriti na provokativne i zlonamjerne nastupe „jastreba“ koji se jedino u konfliktu vidi kao neko ko će rješavati stvari. A ni svim jajačkim članovima HDZ nije dobro sjela odluka Dragana Čovića da na silu na čelo ove stranke dovede kompromitovanog ratnog huškača, ratnog profitera i posljeratnog tajkuna čiju, na čudan način stečenu obimnu imovinu u Jajcu svako malo prodaje Porezna uprava i sud.

Piše: Đuro Kozara

Avaz