Ivan Ejub Kostić: Bit će nam bolje tek kada se budemo ponosili različitostima Balkana

 Koautor je knjige „Progonjeni islam“ i član uređivačkog odbora naučnog časopisa „Centra za religijske nauke Kom“. Autor je mnogih naučnih radova i tekstova iz oblasti islamskih studija. Jedan je od urednika nedavno pokrenute on-line platforme za savremenu islamsku misao “Algoritam”.

U intervjuu za novinsku agenciju Patria govori o stanju muslimana na Zapadnom Balkanu, o odgovornosti vjerskih zajednica za mir u regionu, jesu li građani robovi nacionalno-etničkih identifikacija te kako se može izaći iz sivila i Evropi pokazati najbolje lice.

Odlično poznajete stanje islama na Zapadnom Balkanu. Gdje je danas islam u tom dijelu Evrope? Je li prihvaćen?

Kostić: Ja duboko smatram da se islam na ovim prostorima mora iščupati iz ralja nacionalizma i jedne vrste penetracije sekularne slike svijeta u njegovo promišljanje društveno-socijalnih pitanja i aktivizma. U tom kontekstu mislim da neuporedivo više moramo da radimo na uvezivanju muslimana regiona neovisno od njihove nacionalne pripadnosti. Da podignemo svijest kod muslimana da postoji desetine hiljada, a po procjenama Savjeta Evrope stotine hiljada, Roma u Srbiji koji su muslimani a koji žive u stravičnim uslovima. Apsolutno stravičnim! Trenutno se 74% romskih naselja u Srbiji vode kao neformalna, dok se samo 6% romske djece upisuje u vrtiće. O njima kod bošnjačkih i albanskih muslimana u Srbiji uopšte ne postoji bilo kakva svijest, kao da oni nisu naša braća i sestre u vjeri. Solidarnost sa tim ljudima ne postoji ni na najosnovnijem nivou.

Također, mislim da je krajnje vrijeme da se ozbiljno posvetimo i promišljanju dublje institucionalne i vaninstitucionalne saradnje muslimana regiona kako bi bili u poziciji da značajnije utičemo na naš društveno-pravni položaj u državama Zapadnog Balkana i da ojačamo edukativne kapacitete kako bi nakon određenog vremenskog perioda ostvarili suštinsku emancipaciju muslimana na ovim prostorima.

Nismo slobodni ljudi ako ne rukovodimo vlastitim bićem i ne donosimo vlastite odluke kao vlastiti životni izbor. Zašto je Balkan mjesto robovanja nacionalnom i vjerskom? Kakav je to duševni kod koji stavlja vjeru i naciju a naše vlastito biće biva zapostavljeno?

Kostić: Nažalost, na Balkanu smo svi postali robovi nacionalno-etničkih identifikacija. Svako se ukopao u svoj rov i gleda Drugog preko nišana. Konstantno se potencira “izgradnja i očuvanje nacije” a ne “izgradnja i očuvanje naroda”, to jest država u kojima živimo i svih njenih građana kao jedne društveno-političke zajednice. Uvijek kada razmišljam o ovoj temi sjetim se sjajnog naslova knjige “Nacija protiv naroda” znamenitog bosanskog sociologa i mislioca profesora Džemala Sokolovića prema kome gajim duboko poštovanje.

Za ono što se dešavalo tokom 90-tih godina nismo svi (podjednako) krivi. Postoje oni koji su vršili agresije na druge države čineći genocide i etnička čišćenja, kao i oni koji su pri odbrani svoje države počinili etničko čišćenje protjerujući stotine hiljada ljudi sa svojih ognjišta.

Međutim, za ono što se na prostoru bivše Jugoslavije odvija nakon ratova 90-tih godina svi nosimo određeni stepen krivice jer nismo naučili lekciju koju smo morali da naučimo nakon krvavih dešavanja 90-tih godina a koja se odnosi na neminovnost zajedničkog života i izgradnje funkcionalnih država za sve građane koji u njima žive. U Srbiji imate situaciju da je ona Ustavom definisana kao država Srba i ostalih građana dok u Bosni i Hercegovini imate tri nacionalne zajednice i opet, kao i u slučaju Srbije, te neke “ostale”. Uspostavljanje građanskih država ne znači da bi kulturno-etničke posebnosti trebalo potpuno eliminisati ili dovesti pod bilo kakav znak pitanja. Apsolutno ne. Tu se radi o uspostavljanju država koje će jednako da tretiraju sve građane nezavisno od njihove nacionalne, vjerske ili etničke pripadnosti. Međutim, šta reći kada danas jedan od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine poistovjećuje ustrojstvo građanske države s “islamskom” državom Abu Bakra el Bagdadija. Kada pročitate tu izjavu Dragana Čovića prvo pomislite da se radi o nedostatku zdravog razuma, međutim, čim se osvijestite nakon onoga što ste pročitali, shvatite da se tu zapravo radi o najnižem obliku politikantstva i odsustvu najelementarnijih moralnih načela.

U drugim civilizacijama Balkanci su sredstvo poluge nad zločinima koji su ovdje počinjeni. Ne poštujemo svoje živote, pa nam i tuđi ništa ne znače. Šta se tu može promijeniti da Evropi i svijetu pokažemo naše najbolje lice?

Kostić: Ovo može da zvuči kao prazna parola, ali kulturno-civilizacijske različitosti koje države Zapadnog Balkana posjeduju su naše najveće bogatstvo. Mi moramo ne samo da živimo s različitostima i da ih kako se to danas često kaže “tolerišemo” – nego da se njima ponosimo! Da je nekome drago što mu je jedan komšija jedne vjere, drugi komšija druge, a on treće. Da se radujemo uspjehu jedni drugih na polju kulture, sporta, ekonomije, obrazovanja. A ne da sa zavišću i prezirom gledamo jedni na druge. Ovim nikako ne aludiram na uspostavljanje neke nove verzije “bratstva i jedinstva”. Već imam na umu da naš cilj treba da budu multikulturalna, pluralna i otvorena društva.

Šta vjerski lideri mogu napraviti za mir na Zapadnom Balkanu? Nažalost, kad slušamo neke od njih čujemo pozive na ugrožavanje drugog i drugačijeg. Najtragičnije je kad ljudi iz duhovnog svijeta preuzmu jezik političara. Jadno je ako se puk privlači podilaženjem najgorim strastima. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Kostić: Apsolutno se slažem sa Vama. Što se tiče prvog dijela pitanja tu mislim da Srpska pravoslavna crkva prednjači. Ona uporno ostaje na pozicijama koje su dovele do strahota 90-tih godina. O tome najbolje govori kako je Crkva reagovala na presudu Ratku Mladiću. Očigledno su ideje ekstremnog srpskog ekspanzionističkog nacionalizma zaposjele samu srž Crkve koja danas zbog svojih stavova više podsjeća na ekstremističku organizaciju a ne na oficijalnu vjersku zajednicu. No, ako govorimo o prodiranju nacionalnog diskursa u vjerski prostor tako nešto nije mimoišlo ni Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine. Sjećam se prije dvije godine u vrijeme Ramazana bio sam u Sarajevu. Imam džamije gdje sam klanjao džumu je iz nedjelje u nedjelju na hutbi 90 posto vremena poklanjao temama koje su apsolutno namijenjene nacionalnim institucijama, a ne džamiji. Naravno ovaj fenomen nalazimo kod apsolutno svih crkava i vjerskih zajednica u regionu. O nacionalizaciji religijskog prostora je još davno autoritativno pisao Vjekoslav Perica u svojoj knjizi “Balkanski idoli”.

S druge strane kada govorimo o preplitanju politike i vjerskih zajednica, to je nažalost postala sveprisutna pojava. Pri čemu imamo situaciju da su vjerske zajednice sve češće instrument u rukama određenih partija. Za tako nešto je vjerovatno bez premca najeklatantniji primjer Islamska zajednica u Srbiji koja je postala doslovno ispostava Stranke pravde i pomirenja, na čijem čelu se nalazi Muamer Zukorlić.

Usljed ovakvih pojava povjerenje u vjerske zajednice kod naroda sve više opada. Zapravo, možemo reći da su se vjerske zajednice u velikoj mjeri odrodile od naroda i da postaju nepristupačne “običnom” čovjeku, pri čemu usljed prodora političkih i stranačkih uticaja zanemaruju i svoju primarnu funkciju.

Vaš djed je advokat, baka profesorica francuskog. Vodite porijeklo od vrhunskih umjetnika. Vaša je majka Stanislava Pešić, čuvena pozorišna i televizijska glumica. Vaša je tetka Vesna Pešić, dakle dvije osobe koje su se otvoreno suprotstavile Miloševićevom režimu koji je decenijama razarao Srbiju i okolne zemlje. Intelektualnost i slobodoumnost vaše porodice daje poseban pečat vašem prihvatanju islama.

Kostić: Slažem se sa Vama da moje porijeklo nosi određene specifičnosti ali ujedno smatram da sama duhovna spoznaja ne bi nikako trebalo da se dovodi u vezu s porijeklom i statusom. Pitanje statusa i porijekla mogu jedino da imaju značaj i uticaj na to kako će sredina reagovati na reverziju. U tom kontekstu ono što na osnovu mog ličnog iskustva mogu da kažem, jeste da klasni status zaista ima određenog značaja. Jer ja nikada nisam imao nikakvih loših iskustava. Međutim, mnogi drugi jesu. Najugroženiji su oni koji dolaze iz socijalno ugroženih slojeva. Nažalost, mi smo kao zajednica, i tu ne mislim na zajednicu kao instituciju, već na zajednicu vjernika skoro pa potpuno nesvjesni problema s kojima se revertiti suočavaju. Naročito malo radimo da pomognemo one koji su upravo u teškom materijalnom stanju usljed čega su podložni značajno većim društvenim pritiscima.

NAP