Islamske teme

Istigfarom protiv samodopadljivosti i nemara

Zadovoljstvo sobom i svojim imanskim stanjem je upropaštavajuće svojstvo koje se ne može naći kod istinskih vjernika.

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U vjerodostojnom hadisu koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo na jednom skupu sa svojim ashabima izgovarao po sto puta ove riječi istigfara: ”Rabbig-gfir li ve tub alejje, inneke ente Et-Tevvabur-Rahim! – Gospodaru moj, oprosti mi i primi moje pokajanje, jer Ti primaš pokajanje i Milostiv si!”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio grijehe, niti je bilo kome učinio nepravdu i zulum koji bi ga tjerali da stalno traži oprost i da se mnogo kaje.

Možda je on istigfar tretirao kao jednu vrstu zikra koji je s vremena na vrijeme činio, veličajući Allaha, dželle šanuhu, na taj način. A možda zato što mu je naređeno da to čini, iako je bio bezgriješan, kao što se navodi u ajetu: ”Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice!” (Muhammed, 19.)

Šta god da je razlog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, učestalog istigfara, trebamo znati da je suština mnogobrojnog traženja oprosta u tome što Uzvišeni Allah ne želi da bilo ko od nas živi u stanju zadovoljstva samim sobom, i da osjeća da je upotpunio svoj iman i svoju pokornost Allahu. To je zato što iskreni Allahov rob, kad god osjeti da je kod njega prevladao nemar u pogledu ibadeta, zikra i zahvaljivanja Allahu, on nastavlja da se iskupljuje za svoje propuste.

Stoga je jedno od svojstava iskrenih vjernika: ”I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru.” (El-Mu’minun, 60.)

Tj., iako udjeljuju svoj imetak na Allahovom putu, iako su izvršili ono što im je naređeno, strahuju da njihova sadaka i ostala dobra djela neće biti primljena.

Zato nam je naređeno da nakon predavanja selama kod svakog namaza, tri puta izgovaramo riječi ”estagfirullah!”, bez obzira na to koliko smo bili skrušeni i prisutni u namazu, kako bi istigfar i traženje oprosta nadoknadilo određene propuste u toku namaza i kako bi kod nas ostao stalni osjećaj nepotpunosti, nedostataka i nemara.

To se pozitivno odražava na iskrene vjernike u njihovim životima, i što je viši status nekog od njih u vjeri, pokornosti i pobožnosti, to je više ponizniji i više sebe smatra nemarnijim.

Jedan čovjek je rekao Abdullahu ibn Mes’udu, radijallahu anhu: ”Ne volim da budem u skupini ”ashabul-jemin” (sretnici), već želim da budem u skupini ”el-mukarrebun” (oni koji su Allahu bliski).”

Abdullah ibn Mes’ud je zaplakao i rekao: ”Međutim, ovdje se nalazi čovjek koji bi volio da nakon smrti ne bude uopće proživljen”, misleći na sebe. Isti taj ashab je jednom rekao svojim drugovima: ”Da znate ono šta ja znam o sebi, posuli biste prašinu na moju glavu.”

Taj osjećaj, kada stalno prati vjernika, čini ga malim u vlastitim očima, čak i ako je velik u očima drugih ljudi.

Za razliku od ashaba i muslimana iz prvih generacija, mnogima od nas lice pocrveni ako ne dobijemo ”zaslužene” pohvale i laskanja, a Allah najbolje zna kakve sve nedostatke krijemo od ljudi, a možda i velike grijehe.

Komentirajući ajete iz sure Ez-Zarijat, koji se odnose na bogobojazne ljude: ”Noću su malo spavali i u praskozorje oprost od grijeha molili”, neki učenjaci su kazali: ”Klanjali su namaz u toku noći, učili Kur’an, upućivali dove Allahu i plakali, ali su zbog svog pretjeranog osjećaja nemara i propusta tražili oprost.”

Zadovoljstvo sobom i svojim imanskim stanjem je upropaštavajuće svojstvo koje se ne može naći kod istinskih vjernika. Potvrđuje to i primjer hazreti Omera, radijallahu anhu, kojeg je čak na samrti uznemirila i povrijedila pohvala od strane Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, pa je rekao svom sinu Abdullahu: ”Spusti mi glavu na zemlju, spusti mi glavu na zemlju, ne bi li mi se Allah smilovao!” Zatim je rekao: ”Teško mojoj majci, ako mi Allah ne oprosti gijehe!’ I nakon toga je umro.

Kamo sreće da je i naš odnos prema Allahu zasnovan na ovim skrivenim tajnama srca, uključujući i osjećaj nemara, nepotpunosti, nedostataka i propusta, čak i ako bismo u potpunosti izvršavali Allahove naredbe i klonili se zabrana, a kamo li kad smo nemarni, nepokorni i kad svakodnevno upadamo u mnoge grijehe.(saff.ba)

akos.ba

Povezani članci