Islam inicira produktivnost i slobodno tržište

S obzirom da živimo u društvu u kojem ćemo vrlo rado čitati o raznolikim teorijama zavjere, nekonstruktivne rasprave eshatološke naravi, i slušati propovijedi u kojima se pravi otklon spram produktivnih i bogatih ljudi smatram poželjnim da ukratko prozborim o vrlo važnom aspektu o kojem Kur’an kazuje, a čija se kazivanja u tom domenu zanemaraju, ko zna, možda zbog ozbiljnosti poruke i odgovornosti koja iz toga proizilazi.

Konstantno čitamo tekstove o raznolikim propisima, o kolektivno-idealističkim teorijama koje nerijetko budu argumentirane upravo vjerskim tekstom, a pri tome se sam pojedinac kao jedinka koja čini društvo zapostavlja. Uvijek je neko drugi kriv, uvijek postoje ”oni”, a nikada ”ja”. Gdje je moja odgovornost, i kako Kur’an uopće gleda na kolektiv i pojedinca? Da li napredovati, biti neovisan, ili se prepustiti trenutnom stanju i time se zadovoljiti? Prije negoli započnem govor o konkretnim stvarima nužno je prvobitno ukazati na određene mitove koji su uveliko prisutni.

Prvi mit je vjerovanje da su potrebe nekog čovjeka obaveze drugoga, pa iz toga proizilazi ubjeđenje da su uvijek neki kolektivi prvobitno odgovorni za naše stanje učmalosti. ”Tvrdnja da su potrebe nekog čovjeka obaveza drugoga je postala tako ukorijenjena u ljudskim umovima da revolucije, nemiri i demonstracije eruptiraju gotovo svake sedmice širom svijeta. Ljudi rutinski krive svoje predstavnike u vlasti što im ne obezbjeđuju bolji životni standard. Mnogi su uvjerenja da država može magično da stvori prosperitet za sve jednostavno stvaranjem i distribuiranjem bogatstva. Ljudi na državu gledaju kao na izvor ”besplatnog ručka”, mane koja pada s neba. (…) U stvarnom svijetu, neko mora da radi kako bi omogućio i platio sve te besplatne beneficije koji drugi uživaju – a taj ”neko” nije država.” (Carabini 2008:25)

Gledajući iz pozicije kur’anskog identiteta istina je da je Bog jevrejima slao manu i prepelice, i time im ukazao ogromnu čast i blagodat, ali to pripada hijeropovijesti, pa je temeljna poruka datog kur’anskog kazivanja uzimanje pouke. Kakva je pouka govora o jevrejima i Božijoj blagodati spuštanja hrane s neba vidjet ćemo nakon kratkog pregleda ovog kazivanja. U pedeset i sedmom kur’anskom ajetu se kaže: ” I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: ”Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!” A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. ” (Kur’an, 2:52 Korkutov prijevod)

Da bismo razjasnili sam pojam mana treba imati na umu da postoje različite interpretacije semantičkog opsega ove riječi, ali ovom prilikom navodimo, po nama, najprikladnije značenje, a koje spominje Al-Bagawī u svom komentaru ovog ajeta: ”Rekao je Az-Zuğāğ: Mana je ono što Allah daje ljudima bez ikakva naprezanja.” (Al-Bagawī 2002: 25) Jevreji su dakle bili obdareni tom blagodati da nisu uopće morali da se naprežu i ulažu svoj trud kako bi došli do dobara koja su im bila potrebna za egzistenciju. Međutim, u okviru ovog kazivanja značenjska jedinica nije to da hrana uistinu dolazi s neba, pa da treba sada to da očekujemo, već ukazivanje na toda je ovaj kolektiv uprkos tom daru izabrao drugi i teži put, a to je da samostalno dolaze do prehrambenih proizvoda, pa u vezi s tim slijedi ajet u kojem se kaže: ”I kada ste rekli: “O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenoga!” – on je rekao: “Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? (…) ” (Kur’an, 2:61 Korkutov prijevod) Izabir prehrambenih proizvoda koji su bili plod zemlje prema navedenom ajetu bio je gori izbor u odnosu na ono što je ranije bilo, a to je konzumiranje hrane bez ulaganja dodatnog napora da se do nje dođe.

Njihov izbor je bio njihov izbor, pa im je potvrđeno da takvo nešto imaju po zemlji kojom hode, i naposljetku odgovornost je bila na njima. Međutim, mnoge grupacije i kolektivi i dan-danas pate od sindroma mane pa vjeruju da neko mora da im obezbijedi sličnu blagodat, pa se u tom začaranom krugu gubi osnovna intencija Knjige, a to je da čovjek bude slobodan i odgovoran, da se ne zadovoljava životom na račun drugih jedinki, pa je dova Poslanika bila: ” Gospodaru moj, molim Te za uputu, da svjestan Tebe budem, i za čednost Te molim, te neovisnim me učini” (At-Tirmiḏī 1996:5/472), tako da njegova usmjerenja ne treba da idu u smislu poziva nekoga da nam magično obezbijedi prosperitet i blagostanje, već poziv da se ta ista ”famozna” država kojoj se najprije obraćamo što manje upliće u naše privatne odluke, kako i na koji način neki pojedinac treba da se ponaša na tržištu i slično tome.

Samostalno stjecanje imetka

Uloga države jeste da omogući slobodu kretanja, a to kretanje podrazumijeva da svaki pojedinac ima pravo da slobodno odlučuje kako i na koji način će da funkcionirati na tržištu, šta će da kupi ili proizvede, i on je taj koji odlučuje o svojim potezima bez ikakvih institucionalnih opstrukcija, bez primjesa paternalizma, poimanja svijeta u kome neko treba da se brine o nama, i čini poteze za nas. Shodno tome, u suri As-Sab’a u desetom i jedanaestom ajetu nailazimo na zanimljivo kazivanje: ” (…) Mi smo Davudu omekšali gvožđe. Pravi široke i duge pancire i s mjerom ih pleti. (…)” (Kur’an, 34:11,12)

Naizgled vam se ovaj ajet možda čini nezanimljivim, ali je ustvari riječ o krunskom ajetu kada je posrijedi govor o individualnom radu i volonterskom djelovanju. O čemu je riječ? Davudu bijaše data sposobnost da pravi pancire od gvožđa, ali je gvožđem mogao da barata kao da je riječ o tijestu, pa je imao sposobnost da od njega pravi šta god je želio. Uzrok toga je kako navodi Al-Bagawī slijedeći:

”Povod toga je kako se to navodi u predanjima: da je Davud, a.s. kada je postao vladar Israelćanima imao običaj da izađe među ljude maskiran, pa kada bi ugledao nekog čovjeka kojeg ne bi poznavao prišao bi mu i pitao bi ga o Davudu, a.s., pa bi mu kazao: ”Šta misliš o Davudu, kakav je to čovjek pa ga hvalite? ” Ljudi bi odgovarali pozitivno, pa mu Allah posla jednog kralja u liku običnog čovjeka. Kada ga je ugledao prišao mu je po običaju i upitao ga šta misli o Davudu, a.s.? Kralj je odgovorio: ”Divan li je on čovjek samo da nema jednu mahanu!” Davud, a.s. se začudio pa mu je rekao: ” O Božije robe, kakva je to mahana?” Odgovorio mu je kralj: ” On jede i porodicu svoju hrani iz državne blagajne (bayt al-māl)!” (al-Bagawī, 2002:1059)

Nakon toga Davud, a.s. je molio Allaha da mu podari znanje i moć da samostalno proizvodi kapital, pa bi podučen pravljenju štitova. Kazuje se da je svaki štit prodavao za četiri hiljade dirhema, tako da bi tim imetkom prehranjivao sebe, svoju porodicu, i dobrovoljno pomagao ugrožene grupe. Al-Qurṭubī u svom poznatom djelu Ğāmi’a al-aḥkām u komentaru dotičnog ajeta navodi da je ovo kazivanje dokaz da se ugledni ljudi trebaju podučiti određenim vještinama kako bi time postali skromniji i neovisni o drugima. Suština ovog kazivanja jeste da je vrijednost čovjeka u njegovoj neovisnosti, a ta neovisnost prvenstveno podrazumijeva ekonomsku slobodu, da čovjek bude samostalni poduzetnik na tržištu, onaj koji rizikuje, prati potrebe potrošača koji diktiraju tempo: šta, koliko i čega je potrebno; a time neminovno postaje i produktivniji, jer ulaganjem kapitala, a ne čekanjem mane s neba biva dinamičan, a time i inovativan, i to je ono što društvo čini produktivnijim.

Manje administracije, a više kreativnih poduzetnika i pojedinaca koji međusobno stupaju u kontakt na tržištu bez institucionalnih intervencija čini jedinku, a potom i zajednicu naprednijom. Davudu, a.s. je takođe bilo naređeno da bude odmjeren u svom pletenju štitova, tj. da svoj posao radi precizno i kvalitetno, a čak se spominje i da je bio prvi koji je počeo proizvoditi štitove takve kvalitete kakva ranije nije bila poznata. Ovim se sugerira da jedinka treba da stremi tome da sama odgovara za sebe, da pri svom poduzetništvu bude inovativna, i da na kraju krajeva ono što radi da radi što kvalitetnije, jer samo na taj način će privuči pažnju potrošača, a oni su uvijek nemilosrdni u svojim izborima.

Sloboda djelovanja na tržištu je sloboda svih sloboda

Usputno, naveo bih još jedan mit, a to je sveopće napadanje na sistem slobodnog tržišta, a osnovno pravo koje se čovjeku garantira Božijim Zakonom riječima Allah vam je dozvolio kupoprodaju (Kur’an, 2:275) i konvencionalnim jeste pravo da slobodno djela na tržištu bez ikakvih opstrukcija, ali opet na djelo stupa igra kako su ”oni” krivi za sve, a mene nigdje nema, a osnovna krivnja svakog ponaosob prvenstveno leži u činjenici ekonomske neobrazovanosti i neshvatanja nužnosti borbe za ostvarenje ekonomskih sloboda prije svih drugih sloboda. Važno je istaknuti da stvari treba imenovati pravim imenom, pa s obzirom da su na našem govornom području rijetki tekstovi koji sugeriraju jedinki da bude kreativna i tržišno poduzetna, a učestali govori o famoznom kapitalizmu kao zlotvoru koji se nadvio nad nama, kapitulizmom koji se uglavnom koristi s negativnim konotacijama ovom prilikom prenosim jednu sintagmu, a to je crony capitalism ( kapitalizam prisnosti), sintagmu u kojoj se riječ kapitalizam modificira i značenjski usmjerava ka onom negativnom značenju koje vrvi po raznim medijima, jer sama riječ kapitalizam uopće ne mora da konotira negativno. Sintagmu sam preuzeo iz djela The morality of capitalism, pa ću slijedećim citatom pojasniti o čemu je ustvari riječ, a takođe i zaključiti ovo kazivanje. Tom Palmer kaže: ”Da bi se izbjegla konfuzija koju prouzrokuje dvosmislena upotreba termina ”kapitalizam” od strane socijalističkih intelektualaca, ”slobodno tržište” treba jasno distancirati od sintagme ”kapitalizam prisnosti”, sistema koji je mnoge nacije odveo u korupciju i zagljupljenost. U mnogim zemljama, ukoliko je neko bogat, postoji veoma velika šansa da on (rijetko ona) drži političku moć ili je relativno blizak prijatelj ili pobornik – u jednoj riječi prisan (crony)- s onima koji posjeduju moć, i odatle dolazi bogatstvo te osobe, a ne zbog toga što proizvodi vrijednosna dobra, već zato što uživa privilegije koje država može dodijeliti nekome na račun drugoga.” (Grupa autora 2011:24)

Na slobodnom tržištu vlada sistem kooperacije, pa tako kada govorimo o individualizmu treba imati na umu da ne postoji takav individualizam kao što je atomistički, jer svi kao jedinke učestvujemo u društvu, ali svako treba da zna svoju odgovornost, pa je to takav oblik kretanja koji ljude tjera da stupaju u međusobni kontakt i da surađuju, pa tako proizvođači stupaju u odnos sa potrošačima, i to je veoma dinamičan odnos, trka, u kojoj najinovativniji i najkreativniji pobjeđuje tako što najprije zadovolje potrebe potrošača, a oni kojima to ne pođe za rukom pokušat će da prate one koji su napredniji ili će se okrenuti drugoj grani, a to podrazumijeva i stjecanje novih vještina, pa je slobodno tržište pokretač raznolikih znanstvenih poduhvata u kojima korist ima i jedinka, a i društvo.

Autor: Dženan Smajić(islam.ba)

akos.ba