INFOGRAFIKA – Palestinska država želi biti priznata i slobodna zemlja

Abbas je tokom jučerašnjeg obraćanja u VSUN-u poručio kako je za rješavanje izaelsko-palestinskog pitanja potrebno formiranje višestranog mehanizma, te je tom prilikom uputio poziv da se Palestina prizna kao punopravna članica UN-a.

Ako bi Palestina, koja je pod okupacijom Izraela, dobila punopravno članstvo u UN-a bio bi to jedan historijski korak, no posebno zbog američke opozicije to se i ne čini mogućim.

Palestina je 2015. godine u UN-u dobila status “države posmatrača”. Zahvaljujući takvom statusu, zastava Palestine je podignuta ispred sjedišta UN-a u New Yorku.

Iako je Palestinu dosad priznalo 140 zemalja, njena teritorija je još uvijek pod okupacijom i blokadom Izraela.

Zemlje poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske još uvijek nisu priznale Palestinu.

Turske je među prvim zemljama koje su priznale nezavisnost Palestine, a ujedno i zemlja koja pruža najveću političku podršku palestinskom narodu u borbi za nezavisnost.

Američki predsjednik Donald Trump je krajem 2017. godine priznao Jerusalem kao “glavni grad Izraela”. I pored oštrih reakcija Palestinaca i međunarodne zajednice, američka administracija odbija povući ovu odluku.

Izrael trenutno pod okupacijom drži 85 posto historijskog palestinsakog teritorija koji se prostire na 27.000 kilometara kvadratnih, dok Palestinci mogu koristiti svega 15 posto.

Područja pod okupacijom koje Palestinci mogu djelimično koristiti su Istočni Jerusalem, Zapadna obala i Pojas Gaze, a Palestina u ovim regijama želi puni suverenitet.

Istočni Jerusalem je grad u kojem se nalazi džamija al-Aksa, koja je bila prva Kibla, prema kojoj su se muslimani okretali tokom molitve. Osim toga, u ovom gradu se nalaze i najznačajnija sveta mjesta kršćana i jevreja.

Status Istočnom Jerusalema smatra se i jednom od najvećih prepreka u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja.

Prema planu UN-a iz 1947. godine, palestinski teritorij trebao je biti podijeljen između Jevreja i Arapa, a grad Jerusalem je trebao dobiti poseban status koji će biti pod kontrolom međunarodne zajednice.

Cionističke snage su tokom rata 1948. godine preuzele kontrolu nad zapadnim dijelom Jerusalema.

Kršenjem međunarodnog prava, Izrael je 1967. godine preuzeo istočni dio starog Jerusalema, te proglasio kako na ovom dijelu važe izraelski zakoni. Na taj način, Izrael je de facto sebi pripojio Istočni Jerusalem.

Izraelski parlament je 1980. godine usvojio zakon kojim Jerusalem, sa istočnim i zapadnim dijelom, proglašava “glavnim gradom Izraela”. To je bilo i zvanično pripajanje Istočnog Jerusalema.

Kao odgovor na to, Vijeće sigurnosti je iste godine usvojilo rezoluciju kojom se poništava izraelsko pripajanje Istočnog Jerusalema, odnosno njegovo proglašavanje glavnog grada Izraela.

Izuzev SAD-a, niti jedna država ne priznaje Jerusalem kao glavni grad Izraela. Ambasade svih zemalja koje priznaju Izrael nalaze se u Tel Avivu. Jedino SAD je najavio da će ambasadu premijestiti u Jerusalem.

Izraelsko nezakonito pripajanje Istočnog Jerusalema predstavlja kršenje odrebe međunarodnog prava, u kojoj se kaže da “okupatorska snaga nema pravo vladati na teritoriji koju je zauzela”.

U Istočnom Jerusalemu danas živi 330 hiljada Palestinaca i oko 200 hiljada nezakonito naseljenih Izraelaca. Palestinci koji odbijaju uzeti palestinsko državljanstvo, koriste tzv “iskaznicu Jerusalema” koju im izdaje Izrael.

Kada je riječ o Zapadnoj obali, Izrael je i pored svih negodovanja i protivljena iz svijeta, više od 50 godina nastavio bespravno graditi naselja na ovoj teritoriji.

U sklopu 2. Sporazuma iz Osla, koji je potpisan 1995. godine, Zapadna obala podijeljena je u tri zone, A, B i C.

Zonom “A”, 18 posto teritorija, u potpunosti upravlja Palestina, zonom “B”, 21 posto teritorija, upravlja Palestina, a sigurnost na ovom dijelu pripada Izraelu, dok najvećom, zonom “C”, odnosno 61 posto, u potpunosti upravlja Izrael.

Sporazum je predviđao da se izraelski vojnici u periodu od prvih pet godina povuku iz Pojasa Gaze i Erihe. Osim toga, upravljanje na Zapadnoj obali i u Gazi trebalo je pripasti Palestini.

Od 1999. godine planirano je da se dođe do sporazuma oko konačnog statusa i Palestinci su očekivali da će formirati vlastitu upravu.

Regije koje je Palestina tada zahtijevala su Gaza, Zapadna obala i Istočni Jerusalem. No, stvari nisu išle u planiranom smjeru, jer Izrael nije postupio prema obećanjima koje je dao.

Prema procjenama pojedinih stručnjaka, pregovori su okončani bez rezultata upravo zbog neizvršavanja obećanja Izraela. Nakon toga, tačnije 2000. godine, došlo je i do Druge Intifade.

Sve institucije palestinskih vlasti danas se nalaze u gradu Ramallahu, na Zapadnoj obali.

Broj izraelskih doseljenika koji su se bespravno naselili u regiji Zapadne obale premašuje cifru od 400 hiljada. Prema dostupnim podacima, na prostoru Zapadne obale i Istočnog Jerusalema sagrađena su 262 izraelska naselja.

Broj izraelskih vojnih kampova na Zapadnoj obali je 2014. godine dostigao cifru od 409.

U Pojasu Gaze, na 23 hiljade metara kvadratnih teritorije, Izrael je bespravno podigao 19 naselja. Tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon, zajedno s oružanim otporom koji se povećavao u Gazi, po prvi put je 2003. na dnevni red donio “Plan razdvajanja”, koji je predviđao iseljavanje jevrejskih naselja u toj regiji.

Izrael je 15. juna 2005. godine bio primoran da isprazni jevrejska naselja u Pojasu Gaze, da ih poruši te da se povuče iz regije.

Nakon što je na izborima u Palestini pobijedio Hamas i preuzeo vlast u Gazi, Izrael je okupirao regiju u kojoj se nalazilo dva miliona ljudi.

U Pojasu Gaze, koja se od 2007. godine nalazi pod jakom blokadom, uključujući potpuni prekid zračnih, kopnenih i pomorskih komunikacija, vlada humanitarna kriza. Stanovnici kojima je uskraćeno pravo na kretanje, samo u rijetkim slučajevima mogu izaći iz Gaze.

Tokom četiri velika napada Izraela na Gazu u posljednjih 10 godina, poginule su na hiljade palestinskih civila, na desetine hiljada kuća je porušeno.

Akos.ba