Idi probudi ostalu djecu – Neka ovu priču pročita svaka osoba na planeti

 Bilo je to jedno sasvim uobičajeno popodne

Čovjek je oblačio kaput ispred ogledala spremajući se da ide na poslovni sastanak. U jednom trenutku, učinilo mu se da je vidio odraz sebe kada je bio dijete. Znao je da neće moći da se izvuče. Djeca su uporna…

Želiš li da se igramo? – upitalo je dijete sa osmjehom na licu.
Umoran sam – odgovorio je čovjek tiho – a i nemam nekih dobrih ideja za igranje.
Želiš li da maštamo? – začuo se glas ponovo.
Nemam vremena za to – odgovorio je čovjek nervozno – žurim na jako važan sastanak.
Želiš li da budemo iskreni? – upitalo je dijete iskreno.
Želim ali neće biti obostrano – odgovorio je čovjek – ja živim u neiskrenom svijetu.
Želiš li da sanjamo? – dijete nije odustajalo.
Ja odavno spavam – odgovorio je čovjek uspavano – ali ništa mi od snova nije preostalo.
Nije sve izgubljeno. Dozvoli mi da te podsjetim.
Podsjeti me, samo požuri, kasnim na sastanak…

Istina je da ne kasniš nigdje jer si već stigao. Ovo je tvoj najvažniji sastanak.
Znam da te se neću tako lahko otarasiti – reče čovjek slegnuvši ramenima. – Takođe znam da i ne želim da te se otarasim…ali moj život je sada drugačiji.

Ja sam uvijek tu – uzvratilo je dijete držeći malu pčelu na dlanu. – To što si me zaključao negdje duboko u sebi…
Ah! Prekini! – čovjek je povisio ton. – Nemam vremena sada da mislim na sebe! Moram da požurim, posao je na prvom mjestu…

Okrenuo se i pogledao sa strane ka ogledalu. Kaput je bio skup i dobro mu je stajao. Spustio je pogled uzdahnuvši duboko. Dijete je i dalje gledalo u njega. Napravio je prvi korak ka vratima. Dijete u odrazu krenulo je zajedno sa njim. Bilo je to zaista jedno sasvim uobičajeno popodne.

Pogledaj ove ulice. Sjećaš li se? Kada si bio dijete tvoji snovi su bili dugački, dugački toliko da su se vukli dužinom svake ulice na svijetu. Svaka ulica je za njih bila čista i vječno plave boje a ono loše o čemu su pričali odrasli ljudi dešavalo se samo odraslim ljudima i nije postojalo nigdje osim u pričama koje nisu imale moć da probiju tvoje snove. Međutim, ni to nije bio kraj magije djetinjstva. Kada bi obuhvatio čitavu planetu, snovima bi se proširio dalje na Mliječni put, čuvajući u sebi zvjezde kao i prašinu nekih davno prošlih postojanja…

Sjećam se – čovjek se na trenutak osmjehnuo. – Imao sam toliko ideja, bio sam sretan, želio sam da cio svijet bude jedno bolje mjesto…

Tada si imao moć. Najveća moć svakog djeteta leži upravo u tome da naše postojanje ne predstavi onakvim kakvo jeste, već onakvim kakvo bi trebalo da bude. Očima djetinjstva najdalje se vidi. U njima nema laži, tu se zrak zaista udiše, svaki čovjek je prijatelj i svaka buba predstavlja proljeće. Za djecu se ništa ne završava – sve iznova počinje. Evo… – nastavilo je dijete – uzmi ovu pčelu iz moje ruke, osjeti kako ste povezani.

Ne smijem – reče čovjek potišteno. – Plašim se da će me ubosti.

Ali i ti i ja dobro znamo da te nijedna do sada nije ubola. Za razliku od ljudi…

Prešli su preko ulice i nastavili da koračaju ka poslovnom centru. U jednom trenutku čovjek je zastao i pružio dlan gledajući pčelu kako polahko slijeće.

Kako si uspio to da pčela bude tako mirna?

Lahko. To je jedna davno izgubljena vještina koje treba da se sjetiš. Biti jedno sa prirodom. Ti to ne možeš da razumiješ. Odrasli su previše važni za tako nevažne stvari.

Vrlo moguće – uzdahnuo je čovjek gledajući gore ka suncu. – Sada je vrijeme da me pustiš. Ja sam odrastao i moram na sastanak. Ti budi dijete, nastavi da se igraš negdje u prošlosti…

Djeca se ne igraju, to samo odrasli tako vide. Djeca žive. Često zbunjena svijetom odraslih moraju da izmisle svoj. Znam da si se jednom davno zapitao u kom trenutku se završava djetinjstvo ali nisi mogao da dođeš do odgovora. Istina je da koliko god da su pitanja daleka, odgovori uglavnom leže uvijek tu blizu nas. Odlutaš od sebe i prestaneš da budeš dijete onoga trenutka kada ti umjesto ljubavi pruže pravila i etikete. A ti se prepustiš, ne znajući da si se prepustio onima koji već odavno hodaju hladni, noseći u sebi samo sjećanja na sunce. Sada si isti kao oni, više bi se zabrinuo zbog ukradenog novčanika nego zbog jedne cijele posječene šume, zatrovane rijeke…

Prekini! – čovjek je ponovo povisio ton. – Ja ovo nikada nisam tražio! To je samo put kojim su me odvukli. Kada bih mogao da se vratim u djetinjstvo učinio bih svoj najvažniji korak, važniji čak i od onog prvog – nikada ne bih vjerovao odraslim ljudima! Nikada ne bih dozvolio da me odrasli ljudi svojim odraslim tonom upozore kako treba da postanem čovjek i uspijem u životu. Svaki put kada sam ih poslušao i malo dublje zagazio na putanju kojom je išao svijet, negdje u dubini sam osjetio bol a moji snovi bi se u tom trenutku pocjepali noseći sa sobom i jedan veliki dio mene. – čovjek je pao na koljena i počeo da plače.

– Sada se samo pravim da nečemu pripadam. Ovo nisam ja, ovo nisu moji snovi, pokaži mi put…

Nema puta. Rekoh ti, već si stigao. Shvatio si da ne možeš uspjeti u nečemu što već jesi. Sada je vrijeme je da skrojimo neke nove, dosta važnije snove. Hajde, probudi me ponovo u sebi. Pruži mi ruku…

Čovjek je pružio ruku sebi i stao na noge. U istom trenutku je otvorio oči i ispred sebe ugledao direktora kompanije.

Da li ste dobro? – upitao je ovaj. – Došli ste ovdje prije par minuta i samo odlutali u mislima. Cijeli odbor je ovdje. Čekamo vas da…

Ne čekajte me! – uzviknuo je čovjek ljutito. – Ne želim ništa od vas i od vaših kompanija. Ne želim da potrošim naredne godine života gradeći zamišljenu karijeru u kompaniji koja je potpuno nebitna za život i sve to kako bih dobio papir koji ima zamišljenu vrijednost kojim ću potom kupiti gomilu stvari koje mi ne trebaju. Ne želim da nosim kravatu, ovu omču oko vrata čiju svrhu niko ne razumije! Steže me i ne da mi mira, govori mi da sam rob dok ja sebe lažem kako sam slobodan! Ne želim da nosim skupocjeni sat koji pokazuje isto vrijeme kao i milion drugih modela. Ne želim da pratim trendove ludila i ne želim da me sutra liječe bolesni ljudi koji ni sebi ne mogu da pomognu. Ne želim da plaćam račune za prirodne resurse koji mi svakako pripadaju! Nisam zbog toga doručkovao, rastao i razvijao se sve ove godine. Ne želim da od cijelog univerzuma ja nosim odijelo i zamišljeno uspijem u nečemu što ne postoji! Želim da živim! Da li me razumijete?

U prostoriji je nastao muk. Čovjek je ustao sa stolice i otrčao napolje. Nakon stotinjak metara užurbanog hoda sjeo je na ljuljačku u obližnjem parku. Uhvatio se za glavu i počeo da plače. – Šta sam to uradio? Ostaću bez svega…propao sam…potpuno sam propao…šta sada da radim?!

Koliko god da su pitanja daleka, ogovori uglavnom leže uvjek tu blizu nas. – začuo se glas ponovo.

Čovjek se trgnuo i ustao sa ljuljaške. Počeo je nasumično da hoda i gleda oko sebe ali ništa nije vidio. Pognuo je glavu da se malo sabere kada je na zemlji ugledao žutom kredom nacrtano sunce i jedan natpis – Idi probudi ostalu djecu.

Izvor: andrijajonic.rs